Album u albumu… Samo o tome se radi

Novi album The Smashing Pumpkinsa “Oceania” dio je projekta nazvanog ‘Teargarden by Kaleidyscope’, projekta koji je Billy Corgan zamislio kao album od 44 pjesme koje će izlaziti pojedinačno i to na način da će svojim slušateljima biti ponuđene besplatno putem interneta.

Točno prema tom naumu Billy Corgan neko je vrijeme i postupao, ali po
rađanju ideje o albumu “Oceania” okvirno odustaje od te ideje jer dolazi
do zaključka da je ono što želi ponuditi kroz novih trinaest pjesama
kompaktna cjelina koja bi cjepkanjem bila samo na gubitku.Odluka o novom albumu u ‘albumu’ već se pokazala više nego dobitnom. Ideja o povratku na konvencionalan način zapravo je divan odmak od nategnutog projekta s prevelikim opusom, koji dosad nije ničim oduševio, pa ni samom idejom o nastanku tako nečega.Corganov rad na ovaj način opet postaje prepoznatljivije i otvaranje albuma odmah probudi osjećaj: “Da, to je taj Billy kojeg sam znao, to je ono što me za njih veže.” No nažalost, odmah po završetku pjesme shvatiš zašto si ga, ma koliko ste se divno slagali nekad u nekom trenutku, kasnije ipak napustio.

Druga pjesama albuma “Panopticon” samo nekud iscuri, dok treća “The Celestials” osvaja svojom neuzbudljivošću. Sve što u njoj slušaš tako je poznato, tempo, gitarski refren, ponavljanje stihova. Zapravo je svojevrsni šok, šok je sva ta očitost u Corganovom nuđenju nečeg već tako poznatog, vratio se kao moda, točno nakon određenog perioda i sad bi opet da se to dobro nosi?!

Pjesmom “Violet Celestials” nastavlja lagani ritam, mada budi sintisajzere i napokon stvara dramatičniju atmosferu. No sve to na kraju uokviri, ne volim ni napisati, ali totalnom patetikom. Tu svoju laganu patetičnu površnost nastavlja nositi sve do pjesme “The Chimera” gdje se napokon pojačava, gdje napokon počinju zvučati kao bend i izvode pjesmu zaista kao bend. Srećom, nastavljaju to činiti i na sljedećim pjesma i to im bolje stoji, svojstvenije im je.

Apsolutno pogođena, i to u vrlo dobroj mjeri, Corganova je početna namjera i sama realizacija, odnosno album zbilja zvuči kao homogena cjelina. Pjesme se prate i moguće je doživjeti ih na način kakav je sam autor htio. I uz svu prije spomenutu doživljenu površnu patetičnost, bilo bi laganje ne reći da album u konačnici ne odaje dojam pozitivnosti, jer odaje. Naime, uz sve doticanje mraka koje je Corgan prošao, a koje je iskoristio kako bi se izrazio na ovom albumu, iz tog mraka iznio nam je samo svjetlost i to je taj dio koji progovara o njemu kao, ipak, o jednom puno mudrijem i većem biću nego je dosad bio.

Zato, pitanje je samo želimo li ga takvog ili želimo ustrajati na onom mladiću kojeg smo nekad znali. Na kraju samo o tome se radi, i ovdje i svugdje, samo o našoj odluci ovisi kakvim ćemo čuti i doživjeti ovaj album. A što god odabrali, šanse su nam 50:50 posto, ili će nam se svidjeti ili ne. Samo o tome se radi.