Album na koji bi tata bio ponosan

Albumi kakav je “Nancy Sinatra“, na kojima se pop ikona odluči na suradnju s poznatim glazbenicima/obožavateljima, u nadi da će proizvesti moderan zvuk primamljiv širokoj publici, obično završe omanjom katastrofom. E pa, nakon što preslušate ovaj album, uvidjet ćete da takvu teoriju možete zauvijek zaboraviti, jer, iako nije naslijedila glasovne mogućnosti svoga slavnog oca, Nancy Sinatra još je uvijek ikona kakva je bila u 60-ima, kako svojom glazbom tako i samom svojom pojavom. A upravo su joj glasovne mogućnosti jedna od uporišnih točaka ovog albuma.

Suradnje na albumu mogu se grupirati na dobre, loše i one koje nećemo ni spominjati. One dobre bi uključivale cowboy baladu “Burning Down The Spark” benda Calexico, “Ain’t No Easy Way” s Jon Spencerom i obradu Morrisseyjeve “Let Me Kiss You“. Eh da, i baladu Bona i The Edgea, “Two Shots Of Happy, One Shot Of Sad“, koja zvuči kao da je prije napisana za njenog oca nego za samo Nancy, iako je otpjevana tako da bi tata zasigurno bio ponosan.

One loše i nisu tako loše – možda samo malo previše predvidljive. Kao na primjer rock stvarčica Steven Van Zandta “Baby Please Don’t Go”, koja će vas vratiti natrag u ’60-te. Ona koju neću ni spominjati je nemelodijozna i tekstualno nemaštovita “Momma’s Boy” Thurston Moorea iz Sonic Youtha.

U posebnu kategoriju spadaju dva nevjerojatna doprinosa albumu Jarvis Cookera, koja se zovu “Don’t Him Waste Your Time” i “Baby’s Coming Back To Me“, spoj country&western gitara i melankoličnih vokala. Izgleda da je Jarvis u potpunosti pogodio ulogu koja pristaje teti Nancy – iskusne i mudre dame koja će to svoje iskustvo vrlo rado podijeliti sa slušateljima.

Iako ni jedna od ovih pjesama neće svrgnuti s trona Nancynu nezaboravnu temu jednog od ponajboljih filmova o James Bondu, besmrtnu “These Boots Are Made For Walking”, mislim da bi Frankie ipak bio ponosan na svoju kćer da je mogao doživjeti ponovno buđenje glavne ženske ikone ’60-ih godina.