Nika Turković “11” recenzija: Obećavajući prvi korak

Recenzija: Nika Turković “11” – album preslušaj na Spotifyu.

Dugo iščekivani “11“ prvi je studijski album mlade zagrebačke glazbenice, Nike Turković. Kreiran u periodu od tri godine, projekt predstavlja podosta snažan i samouvjeren kreativan izraz složen u obliku kompilacije prethodno izdanih singlova (njih osam doduše). Jedinstvo ideje poprilično dobro podržava autoricu u pokušajima postajanja kroničarkom tradicionalnijih ljubavnih priča ovih prostora. Njezine pjesme podjednako su optimistične i slatke, suprotstavljene cinizmu modernog doba, ali sporadično ispunjene mladenačkim patnjama i suosjećajnim motivima. Iako je nedostatak osobnih pojedinosti očit, perceptivna praznina može se interpretirati kao čin velikodušnosti, a ne kao fasada. Time skladbe imaju potencijal udomiti priče pojedinih slušatelja što može rezultirati cikličkim osjećajem rezolucije.

Premda sastavljen od momenata inspiriranih različitim žanrovskim nišama, album čini poprilično kompaktnu cjelinu definirane forme. Primjetne su note pop-punk, trap i synthpop obilježja, no ne mogu tvrditi kako navedeno nosi labilnu strukturu opterećenu nepotkrijepljenim težnjama i praznim ambicijama. Sve je ovdje (produkcija, audio mixing, vokalne i tekstopisačke sposobnosti) većinom tehnički solidno odrađeno te razumno uobličeno – materijal je dobio potrebnu količinu pažnje. Problem osobno nastaje zbog nedostatka prepoznatljivosti, osobnosti. Kao što sam napisao u posljednjem paragrafu, pisanje je dosljedno, ali bezlično, dok je glazba, makar korektna, bezukusna, blijeda i uobičajena. Očito je postojao cilj zadovoljavanja kojekakvih modernih definicija onoga što pop muzika mora biti, ali kao rezultat dobio se produkt koji se bez ikakve primjedbe može pripisati nekom drugom izvođaču.

Kao primjer mogu dati “dok nas nema“! Radi se o zadovoljavajućoj trap-pop pjesmici ziheraške forme (build-up je ok, melodije i pripjev su neloši), no generalno nešto tu ne štima. Kao pokušaj kreacije bangera, kompozicija predstavlja veoma plaho i pitomo ostvarenje, lišeno potrebne energije i kreativnosti. Perkusija (ključni aspekt spomenutog podžanra) uopće se ne ističe. Sve je tako mirno; bez pokrića prepušteno atmosferi što onemogućuje ozbiljno shvaćanje trenutka. Trap postaje sve popularniji kod nas (čak su iz HRT-a napravili reportažu o fenomenu) pa kao zašto ne; zašto ne dati mladima što žele? “11“ je upravo onaj tip albuma koji bi naša državna televizija (i radio) gurao masi pred nos kako bi dokazali da svoj prst drže na pulsu kulture. Stvarnost je nažalost već odavno krenula svojim putem.

Problem opisane pjesme može se translatirati na ostatak albuma (princip, sentiment) pa ne vidim potrebu za daljnjom razradom materijala (barem u negativnom smislu). Kako ne bi stvorio dojam da se radi o lošoj realizaciji, nužno je istaknuti neke pozitivne strane, kao i očit potencijal kantautorice. Mada vokal nije pretjerano upečatljiv ili razvikan, pjevanje je kontinuirano dobro – određene skladbe, osobito balade poput “sam(a)“ (možda najbolja na djelu), izvlače toliko željenu, drugdje rijetko uočenu emociju. Najveći dar Nike kao glazbenice je osjećaj za melodiju – trake poput “u mraku“ (jako, jako snažan i grandiozan uvod u projekt), “tvoj mir“, “dok nas nema“, “sutra“ i “bolja“ daju uvid u sposobnost izrade kvalitetnog hooka. Nadalje, želja i ambicija rada (nošenja) s raznovrsnim stilskim skupom pohvalna je odluka – konkretizacija težnji ostvariva je u bliskoj budućnosti.

Ponovno, “11“ u konačnici tvori dobar debi s podjednakom količinom problema i prednosti. Iako ne želim pretjerano kritizirati ljude koji su sudjelovali u izradi, ovaj rad ne zaslužuje pokriće koje je dato u proteklim danima. “11“ slušateljima ne može priuštiti percipirani duboki uron u emotivne kutke umjetnice ili toliko željeni preokret estrade. Ovim se ne dobiva ništa novo; ne kopaju se novi putevi te se ne obećavaju bolji dani za hrvatsku muziku. “11“ je čisto ok album – ništa više, ništa manje! Ovdje nema pomno skrivenih detalja vrijednih pomnije analize, već samo sadržaj na koji bi se zalijepila naša pretenciozna kritika suviše orijentirana na blesavu ‘visoku’ umjetnost bez ikakvog razumijevanja prema pravim potrebama kulture. Sve u svemu, rad je dobar, a Nika ima velikog potencijala. Jedina stvar je što isti ovdje nije ispunjen, samo natuknut.