Oni imaju pravo na to

Na što? Na 29-minutni punk bez vatrometa i fanfara u pozadini, bez ska i jazz dodataka, bez trube i sintisajzera, bez velike pompe, bez velike originalnosti i bez velikog truda. Dobili smo čisti i ogoljeni NOFX, album jednostavniji i bolji no ikad. NOFX, dame i gospodo.

Gledano unazad, budimo jasni. Veliki sam obožavatelj svih prijašnjih albuma: “Coaster”, “Wolves In Wolves’ Clothing”, “War On Errorism”, “Pump Up The Valuum”… Na ovaj smo album čekali nešto više od tri godine i opravdano je bilo za očekivati nešto… veće. Nešto veliko smo i dobili, samo u malom pakiranju. Tucet pjesama koji završi toliko brzo da ovaj CD vjerojatno nije najbolji soundtrack izbor za popodnevni seks.

Nakon gotovo 30 godina lumpanja tekstovi i muzika mogli bi biti profinjeniji i dublji, kompleksniji i moralniji – ali nisu. Neki stihovi ostavljaju osjećaj grebanja noktiju po ploči, neki će vas naprosto nasmijati, a kod nekih ćete osjetiti pomiješane emocije pa i biti iznenađeni. Stari, dobri NOFX.

Album otvara solidan intro za “72 Hookers” (ploča se sluša na 45 okretaja, no kod prvog slušanja gramofon je bio postavljen na 33 i zvučao je još bolje, op.a.), pjesmu koja plazi jezik svim ludim teroristima i obrušava se na netolerantne i primitivne dijelove istoka – “Maybe if they could see a woman’s face, they might not get onto that plane with a bomb in their suitcase“. Ako se smatrate feministom/kinjom ili ste osjetljivi ovo nije pjesma za vas. I da, datum izlaska albuma, namjerno ili ne, je 11. rujna (!).

“I Believe In Goddess“, kratka žestica, i “Ronnie & Mags“, politička pjesma s isteklim rokom aktualnosti, nisu jača strana albuma, no svaka je na svoj način zabavna. Obje su se našle na singlici iz kolovoza i tad mi je ”Ronnie i Mags” više ušla u uho, pa se možda radi i o zasićenju. Svakako su zanimljivi back vokali.

Najemotivnija pjesma albuma je “She Didn’t Lose Her Baby“. Iz jednog intervjua saznaje se kako u njoj Mike opisuje ovisnicu kojoj su prvo uzeli dijete, potom poslije neuspjelog samoubojstva odveli ‘na popravak’. Iskrena, realna i tužna pjesma.

Volite Bad Religion? Onda ćete bez ikakve sumnje obožavati “Secret Society“. Od muzike, teksta, vokala i igre riječima, sve je fenomenalno i neodoljivo podsjeća na Bad Religion, svakako jedan od Mikeovih velikih uzora i utjecaja. Dostojni hommage, nema što. Prije nego uronite dublje u tekst, tajno društvo u pjesmi zapravo je sado-mazo društvo. Oni koji duže slušaju NOFX znaju o čemu se radi, za one koji ne znaju, Mike je veliki poklonik S&M-a, nastranog seksa i ‘robovanja’. Jedna od najboljih pjesama na albumu.

Šarolike teme pjesama obuhvaćaju i Roscoea Arbuclea poznatijeg pod nadimkom Fatty, glumca u nijemim filmovima s kojim se povezuje veliki skandal ’20-ih. godina prošlog stoljeća, a u pjesmi “This Machine Is 4” opjevana je satira Dr. Seussa (“The Sneetches”).

Jedna od najzanimljivijih i najuvredljivijih (za one koji se osjete uvrijeđenima) pjesama je “My Sycophant Others” (“Brown nosers, smoke blowers, yes yes-ers, no no-ers, agree-ers with me-ers, those drinking my pee-ers”). Iako se vjerojatno odnosi na uži krug ljudi i poznanika, mogao bi se naći poneki uvrijeđeni fan.

Noga s papučice za piš pauzu skida se samo u “I’ve Got One Jealous Again, Again“, epilogu Mikeova braka i svojevrsnom nastavku pjesme “We Got Two Jealous Agains” s albuma “War On Errorism” iz 2003. Intimna i duboka pjesma o rastavi, okarakterizirana najviše kroz podjelu muzičkih ploča.

Feel good za kraj. Ako jednom Dawkins ili netko treći u potpunosti pobije priču o Isusu i njegovim čudima, dokaže njegovo nepostojanje u smislu čudotvorca, onda će ova pjesma svirati u pozadini. NOFX ima podosta pjesama koje pjevaju o religioznosti i kroz ovu kao da su rekli svoju posljednju riječ, našalili se s i raskrstili s kršćanstvom (“Jesuits are slowly turning Dianetic, Protestants increasingly become agnostic, Pentecostal churches are hanging Pentagrams, Priests and Nuns are molesting each other, Methodists and Baptists are claiming Buddhist, Evangelicals surprisingly are Nudist, But mostly everyone is trying to become Jew, cause Easter’s cancelled too”).

Tehnikalci i prebirači žica neće dobiti ništa novo za naučiti. Punk, punk i punk. Zanimljivo zvuči “Cell Out” sa čudnim, nintendovskim ili nekim starijim, Amiga ili NES zvukom i to je otprilike to. Kad je Mike rekao kako ćemo dobiti punk album nije se šalio. Na svoje će doći pristaše Mell-Yella i modernijeg NOFX zvuka s usavršenim sviranjem El Hefea, ali i oni ljubitelji zvuka ranih ’90-ih. Ponešto za svakoga.

Dugo nisam u recenzijama išao od pjesme do pjesme, no ovaj album to traži. Jedan od najboljih komada plastike proizašlih iz pripite karijere izmiješane lakim (i težim) drogama, perverznošću i golotinjom, vrijeđanjem i (čudnim) humorom, pametnim i inteligentnim tekstovima, nespretnošću i prosječnošću, iskrenošću, otvorenošću i susretljivošću (ne prema MTV-u).

Must-hear za sve punk-rockere i prijatelje žanra. NOFX daju od sebe nekih 60 posto i u tome su 100 posto najbolji.