Sonata se još traži po arktičkim bespućima

Snimanje koncertnog DVD-a koje se trebalo dogoditi u Milanu ujesen 2010. u konačnici je realizirano u proljeće 2011. (15. travnja) u klubu Teatria u Ouluu u Finskoj, no krajnji ishod vjerojatno se nije promijenio.

Naime, i ovaj je DVD dokazao da Sonata Arctica klizi nadolje, da je u
arktičkim vodama doista naletjela na santu leda i da se nastala šteta
još uvijek nije sanirala.

Sonata Arctica iz koncerta u koncert zvuči sve neuvjerljivije, sve klišeiziranije i sve dosadnije, a kako je to samo nekada bio dobar bend. Bar u power-metal formatu. No, budimo iskreni, kompletna finska scena zadnjih se godina kvalitativno opasno strmoglavila, na čelu s Nightwish i Children Of Bodom, pa kako su početkom 2000-ih. bili perjanica, tako su danas finski metalci ‘dorepci’ svjetskog metala.Očito je takva situacija povukla i Sonata Arcticu za sobom, bend koji je s početna dva-tri albuma djelovao super svježe, sofisticirano i gospodski, sada od izdanja do izdanja, iz koncerta u koncert, dokazuje da je u krizi. Osim što im se ta svježina zagubila u današnjoj svirci, poigravaju se s nekim poluuspješnim improvizacijama na gitarama i klavijaturama, a Tonyu bi očito trebao duži odmor, jer vokal mu je sve samo ne dobar. Jedino što im i dalje djeluje impresivno je ambijent i produkcija na stageu.

Također, sigurno je da pjesme poput “Paid In Full”, “Caleb”, “Flag In The Ground” ili “The Last Amazing Greys” nemaju niti blizu toliko jak koncertni potencijal kao što je to bio slučaj s “Misplaced”, “Blinded No More”, “Sing In Silence”, a da ne govorimo o “Black Sheep”, “Wolf & Raven” ili “My Land”, pa i tu treba tražiti dio razloga što je Sonata Arctica ‘izvan forme’. Doduše, još uvijek su tu klasici tipa “Replica”, “Victoria’s Secret”, “Fullmoon” ili “Don’t Say A Word”, ali to je ili nedovoljno ili su se uklopile u sveopće sivilo kakvo, uz ostalo, prevladava i na samoj naslovnici. Najvišu ocjenu na koncertu, koji je sastavni i jedini dio prvog DVD-a, zaslužuje publika, koja još uvijek vjerno prati ovaj bend, te slikovna i zvukovna vjerodostojnost prijenosa koncerta na disk.

Drugi pak disk koji bi trebao biti pravi dodatak, ‘desert nakon jela’, još je pokvario dojam o kompletnom izdanju. Na njemu se nalaze segmenti sumnjivih kvaliteta s koncerata Sonata Arctica Open Air 2, Kemi iz 2009., zatim akustičnog nastupa u Alcatrazu u Milanu, gdje je prvotno trebao biti sniman koncert za DVD, naporni dokumentarci s turneje po Latinskoj Americi i Finskoj i ‘otherside’ snimke nastanka ovog izdanja i spota “Flag In The Ground”, koji je s još dva spota također dio drugog DVD-a. Kao i crtkarije za njegovu naslovnicu fanova koji su sudjelovali u nagradnoj igri, te fotogaleriju. Više naporno nego zanimljivo i polusuludo trošenje dva i pol sata vremena.

Dojam malo popravlja vanjski izgled limitiranog izdanja, no unutra, osim četiri diska i slabašnog bookleta s nekoliko jadnjikavih sličica i tehničkih podataka, ne nudi previše zanimljivosti. Definitivno, ovih je više od šest sati materijala samo za one koji su ostali najzagriženiji fanovi Sonata Arctice, a onima koji ih se žele sjećati kao jednog od velikih finskih, skandinavskih, pa i svjetskih koncertnih metal atrakcija, preporučuje se prvi DVD “For The Sake Of Revenge“.

Spomenusmo četiri diska, pa je red reći kako se na ona ostala dva, u ukupnom trajanju od gotovo dva sata, kriju koncerti iz Oulluua na prvom, te Sonata Arctica Open Air 2 na drugom. Za prvi vrijedi sve što i za DVD, s time da je nejasna bedastoća izbacivanja pjesama kakve su “Victoria’s Secret”, “Fullmoon” i “Mary Lou”, a za drugi još i dodatak da je malo lošijeg sounda.

A nakon svega izrečenog dojam je da za kraj nije potreban nikakav pismeni dodatak.