Sat je svoje otkucao

Koliko god zadnjih godina gunđali kad čujemo informaciju da priprema novi studijski materijal, (i) Sonata Arctica još je uvijek jedan od onih bendova kojemu ćemo uvijek iznova dati prigodu.

Neki su se tog benda ‘odrekli’ u prvoj, neki u drugoj polovici prošlog, neki u prvoj polovici ovog desetljeća no bez obzira na to, svaki album izaziva pozornost i skrivenu želju da će zvučati nalik nekome od personalnih favorita. A u najvećem se dijelu radi o “Ecliptica”, “Silence” i “Winterheart’s Guild”, tri albuma prvih godina karijere.Da odmah razbijemo tu dilemu, “The Ninth Hour” takve karakteristike, na žalost mnogih – nema. Premda se u taj projekt krenulo dosta ambiciozno, posebice stoga jer je tematski poprilično aktualan, s obzirom da ‘komentira’ klimatske promjene i odnos ljudske rase prema Zemlji, finalni proizvod nije opravdao očekivanja. Kao i barem dva ranija, “Pariah’s Child” i “Stones Grow Her Name”, niti ovaj album ne preuzima baš neke rizike i više manje je ‘ziheraško’ izdanje kojem nedostaje upravo ono čime se Sonata Arctica nekada dičila; ideja, profinjenost i svježina.

Za razliku od zadnjih nekoliko albuma, uključujući, dakako i ovaj, u kojima bend djeluje poprilično umorno i pauza od 4-5 godina i više nego dobro bi mu došla. Nema odveć evolucijske progresije u pjesmama, gdje su se nekada simfonija, folk, epičnost, teatralnost i fluentni refreni krasno znali nataložiti na bazni melodični power metal. Doduše, “The Ninth Hour” od prethodnika zvuči malo ozbiljnije, pjesme jesu nešto malo izgrađenije i međusobno različitije, a zahvaljujući konkretnijem i čvršćem gitarskom radu osjeća se više elemenata heavy metala.

Ali krenemo li od pasivnih Tonyevih vokala u kojima i nema baš neke pretjerane ambicije, preko klavijatura s rijetkim mističnim ‘bljeskovima’, koje tek povremeno ‘predu’ orkestralnu mrežu i uglavnom ‘podgrijavaju’ atmosferu, do nezanimljivih ritam sekcija satkanih od unilateranih bubnjeva i planskih baseva, dolazimo do zaključka da se nije puno toga promijenilo. Ambijent je za ovaj bend, a i za tematsku opredjeljenost očekivan, melankoličan, na momente depresivan, pomalo sumoran i tužan, a riječ ‘realan’ možda bi ga i najbolje opisala.

“Closer To An Animal” je jedva prolazna, mekušasta synth-rock pjesma, pop-rockom ispunjena “Life” sa strašnim, neslušljivim i šmrkljastim “la-la-la-la-la” pripjevima i spužvastom melodičnosti malo koga ozbiljnog može zaintrigirati, a slojevitija “Fairytale” s epsko-teatralnim uvodom i melodic power strukturom čak i može malo podsjetiti na bolje dane.

“We Are What We Are” je balada s puno puhačkih folk melodija i emotivnim pianom, a sporog je tempa i “Candle Lawns”, pjesma u stilu Eltona Johna, s više žestine u gitarama i jasnim omjerom emocija. “Among The Shooting Stars” otvara onomatopeja oglašavanja cvrčaka, generalno je dosta zgusnuta pjesma srednjeg tempa s kabaretskom ‘odjavom’, a melodični power “Fly, Navigate, Communicate” neuspjela je replika nekih ranijih hitova benda, bez obzira što se Tony ‘raskuraži’, pa na momente pokaže bijes i strast.

“Till Death’s Done Us Apart” kombinira žestoke heavy/power i lagane emotivne, piano ritmove, a labirintski, 10-minuta dugi progresivni ep “White Pearl, Black Oceans (Part II: By The Grace Of The Ocean)” s onomatopejom valova, obiljem orkestralija, dojmljivim instrumentalnim figurama, promjenama tempa i ambijenta, najbolja je pjesma na albumu.

Dakle, ima album “The Ninth Hour” svojih bljeskova no nema u tome kontinuiteta, i još važnije, nema dovoljnu količinu kvalitativne prepoznatljivosti. I još, koliko god da se to nebitno i klišejizirano činilo, važno je i to što nema makar i jednu numeru putem koje bi ga se moglo identificirati. Sada, ali i u bližoj, kao i u daljoj budućnosti.
Pojednostavljeno, Sonata Arctica je pročitan, a na žalost, već jedno duže vrijeme i poprilično dosadan bend.