Sve su mogli oni

Neki ne pretjerano uspješan vic ide ovako: našli se Dalmatinci i pokoji Crnogorac i išli snimati. Upalili su mikrofone, namjestili se da im bude najudobnije za ispuštanje vokala, i kad su poslije poslušali što su snimili, iz zvučnika se čulo: “Hrrrrk, hrrrrk… fijuuuu… hrrrrrk… zzzz…“.

Grupa More bila je crnogorsko-dalmatinska kombinacija koja je u studiju bila daleko produktivnija od gore navedenih nepoznatih boema. Predvođeni Slobodanom M. Kovačevićem, u prvoj polovici sedamdesetih godina oslanjali su se na tada popularne smjerove u rocku (jazz rock, soul, art rock…), kombinirajući to s mediteranskim senzibilitetom.U medijima se grupa More spominje kao bend u kojem su karijeru započeli Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Tedi Spalato, Doris Dragović te Jasmin Stavros (na njega ćemo malo zažmiriti) i, ako gledamo samo to, grupa More vjerojatno je najbolji omladinski pop-rock pogon u Hrvatskoj svih vremena.

Osnovali su je u Splitu 1972. basist Slobodan M. Kovačević (gitarist Indexa je Slobodan A. Kovačević i nisu isti) i tada 19-godišnja pjevačica i klavijaturistica Meri Cetinić. Njih dvoje su u prvim danima grupe činili moćnu autorsku osovinu, no ne treba zaboraviti sjajne instrumentaliste, gitarista Tončija Della Zottu, klavijaturista/flautista Zvonka Boldina i vrsne bubnjare: Milu Vasića koji je poslije postao kukuruzni Jasmin Stavros i Vjekoslava Benzona čije se lupanje po udaraljkaškim kompletima i preferiranje nepravilnih ritmova može usporediti s onim Ritcharda Haywarda iz grupe Little Feat. Grupa More na sviračkom je nivou bila rame uz rame s vrhom tadašnje jugoslavenske muzičke produkcije. Autorski potencijal nije bio dvojben: Kovačević i Meri Cetinić znali su posložiti melodije i riječi i to na razini mnogo višoj od puke zanatske.

Krajem 2011. nastupni i istoimeni album grupe “More” reizdan je na CD-u 37 godina nakon inicijalnog objavljivanja. Preslušavanje CD-a svjedoči o nepotrošenom nadahnuću Cetinićke i Kovačevića, dok je inspiracija u tri instrumentalna broja na osjetno nižem nivou. Pjevanje je, opet, kategorija za sebe – rijetko gdje ćete naći tako dobro fraziranje, prenošenje emocija i intenzivnu energiju, koja je toliko dobra da inače solidni instrumentali kraj tako nečeg zvuče lošije nego što stvarno jesu. Meri Cetinić kao interpretatorica naoko je bez većih napora pokazala raskoš talenta: s pjevačke strane album ne zaostaje za “Dnevnikom jedne ljubavi“.

Naslovna pjesma mediteranski je evergreen u rangu s Oliverovom “Galeb i ja” ili Vukovljevom “Bodulskom baladom”, a u izvanvremenske skladbe ubrajaju se i “On je moj bol” i “Dok traje pjesma”. Ovo je na neki način konceptualan album, sastavljen od emotivnih pjesama u kojima ovako ili onako glavni karakter kontemplira o svom ljubavnom životu u blizini mora: zvukovi mora čuju se na prvoj i zadnjoj pjesmi, a i pjesme se izvode iz unaprijed definirane vizure – stalno je prisutna ambijentalna atmosfera usamljenosti i da karakter progovara u trenucima kad je sam sa sobom.

Jedine mane grupe More bile su nestabilnost postava, relativno oskudna diskografija i prevelika žanrovska vrludanja na kasnijim uradcima. Meri Cetinić pjevala je samo na jednoj ploči, poslije se otisnula u uspješnu solo-karijeru, a i ostali su se također rasuli po principu ‘kud koji mili moji’. Desetak godina nakon ovog impresivnog debija, grupa More snimala je albume mekopornografskih naziva “Hajde da se mazimo” i “Tigrica” (potonji je objavljen kao Doris Dragović i grupa More). Kovačević i Cetinić surađivali su i u Merinoj solo-karijeri, od kojih je najpoznatiji duet sa Spalatom “Konobo moja”.