Bend koji ulijeva nadu

Priznajem da sam nakon vrlo dobrog albuma “Waterliness” s nestrpljenjem očekivao što će to novo ponuditi mlade finske metal snage Excalion. Ili bolje reći što će sljedeće ponuditi i hoće li to kvalitativno biti na tragu spomenutog djela koje je ulilo nadu da za power-metal nije sve tako crno.

I ako bismo sudili po “High Time“, trećem albumu Excaliona, definitivno nije. Istina, nije baš niti, barem cjelovito gledano, previše svijetlo, ali ovaj bend ponovno potvrđuje da se još uvijek može snimiti kvalitetan power-album. Naravno, za to je potrebno i malo umješnosti u improviziranju, dosta širine, prirodnog talenta, a sve to ovim momcima očito nije veliki problem.

Jer pjesme im pršte unutarnjom snagom, energičnošću, nabijene su kompaktnim, suptilnim melodijama, catchy strofama, izrazito pijevno-pamtljivim, ali čvrstim, sočnim refrenima, s posebno istaknutim soundom gitara, s puno žestine, razorne glasnoće i magične epičnosti, kakva krasi i kompletnu koncepciju albuma. Velik, ne i prekomjeran obujam korištenja klavijatura, bilo da se radi o sekvencama u kojima ‘prate’ ostale individualne komponente, bilo u onima gdje se ističu solo-izvedbama, donosi bitnu razliku između ovog i prošla dva albuma.

Njihov sofisticirani, lebdeće-lepršav sound veliko je bogatstvo albuma koji se od prethodnika razlikuje i u ritmičkim formama pjesama, kojih se većina kreće unutar srednjeg tempa, no time nije ‘stradao’ omjer snage i, ipak, kontrolirane agresije. Drugim riječima, one su i dalje glasne, prodorne, jako napete, i, što je najbitnije, u njima se ne očituje niti grama stereotipnosti.

Tome uvelike, možda i najviše, pridonose i vokalne sekcije koje su strašno potentne, s jakim ‘zapovjednim’ potencijalom, razgovijetnom melodičnošću, krajnje zanimljive, uzbudljive čak, s time da su, iako dominantne, ovoga puta ipak više podređene kolektivu. I zato, ako sam nakon prošlog albuma možda i malo sumnjao, sada više ne.

Siguran sam da Jarmo Pääkkönen spada u Top 3 vokala u modernom melodic power-metalu, a i za šire subžanrovske usporedbe ima vrlo jakih temelja. Excalion zvuči doista sjajno, negdje na tragu s kojeg su odlutali Thuderstone već nakon debi-albuma, Sonata Arctica nakon “Winterheart’s Guilda” ili Nocturnal Rites nakon “Shadowlanda”, koji su skandinavski power-heavy početkom prošlog desetljeća držali čvrsto na tronu.

“From Somewhere To Anywhere” lijepa je, dosta žestoka mid-tempo pjesma, sa izuzetno cathy heavy-solom, dramatičnijim klavijaturama, sporijim pjevačkim dijelovima, kao glavnijim karakteristikama, melodije nalik na Sonata Arcticu i neoprogresivne klavijature mogu se čuti u “Quicksilver“, dok “Firewood” s melodramatičnim refrenima, miksom piana i gitarističkog riffa, te završnog dječjeg naratorstva ulazi u najuži krug za izbor pjesme albuma.

U kojem je i brzi, melodični heavy/power-metal naslov “Lifetime“, s jako pamtljivim strofično/refrenskim izmjenama i zborskim mini-pjevanjem, a brzinu ima i “Enter A Life“. Jedan od ‘zamršenijih’ naslova je “Sun Stones” koji započinje sa ambijentalno/orijentalnim izmjenama bubnja i klavijatura i mijenja nekoliko ritmičkih brzina.

A svi koji traže još više emocija, još više drame, još više nježnosti, naći će ih u odličnim baladnim naslovima “The Flags In Line“, čiji početni riff opasno naginje ka thrashu, te u “The Shroud“, s posebno snažnim klavijaturama na početku teme i vrlo osjećajnim bubnjevima.

Doista kompletan i kompaktan album kojemu je važna karakteristika i ta da nema, ali stvarno nema, pjesme koja bi bila ispod razine ocjene vrlo dobar. To mu donosi kontinuitet što, milijun puta izrečeno, mnogi današnji albumi nemaju, pa se najčešće mora ‘prebirati’ po daljinskom od playera, ili klikati mišem da se preskoče manje zanimljivi naslovi.

Toga ovdje nema, pa je i to jedan od glavnih razloga radi kojega sam mišljenja da je ovo čak možda i najbolji heavy-metal album objavljen u prvom dijelu 2010. godine.