Ništa novo po treći put

Ponekad se začudim kad vidim da neki potpuno prosječni bendovi sviraju duži niz godina, dok se mnogo bolji i popularniji raspadaju zbog manjka interesa. To što je indie postao mainstream u Britaniji najviše pogoduje upravo takvim sastavima, pa imamo mnogo bendova koji su jedan nalik drugome.

The Rakes su u cijelu priču ušli s vrlo zanimljivim albumom “Capture/Release” u kojem su pomiješali indie rock s post punkom i new waveom i tekstovima u kojima se mogao naći skoro svaki Britanac. Drugi album ponudio je vrlo sličnu sliku benda, ali s mnogo slabijim pjesmama, pa uopće ne čudi njihova mala popularnost van Otoka.

Kao što sam već i djelomično otkrio, na “Klangu” The Rakes ne pokušavaju otkriti toplu vodu, već igraju na svoj standardni zvuk koji je ovom prilikom nešto bolji od prethodnog pokušaja. Zveket gitara podsjeća na zvuk Maximo Park s prvog albuma, način pjevanja interesantan, ali prosječan, tekstovi su u većini slučaja ok, pa u ukupnom dojmu dolazimo do nekog prosjeka britanske scene danas.

Početak albuma baš i nije obećavajući. Na njemu se nalazi niz vrlo zaboravljivih pjesama zbog njihove sličnosti s malim milijunom skladbi srodnih autora. Sredina albuma počinje nuditi prve zabavne trenutke, posebno s “Woes Of The Working Woman” te najavnim singlom “1989” koja je ujedno i najupečatljivija s “Klanga”.

Nakon toga, kao da su dobili inspiraciju, jer “Shackleton” zvuči kao Art Brut u malo izmijenjenoj formi, “The Light From Your Mac” također prati uzlazni trend, dok su završne “Muller’s Ratchet” i “The Final Hill” solidan zaključak ovog albuma.

“Klang” zasigurno The Rakesima neće povećati broj fanova jer nema zbog čega, zvuk im je isti (ili vrlo sličan) već tri albuma, nemaju nekih velikih hitova (osim na prvijencu), a masovna produkcija i stalno punjenje novim bendovima od strane medija će bend baciti na niske grane. Ako uskoro ne uspiju iznijeti pokoji hit kojim će pokoriti top ljestvice, mislim da se bendu loše piše.

Nakon slabog prošlog albuma, “Klang” je u nekim trenucima (ponajviše u središnjici) pokazao da dečki još uvijek mogu složiti dobru pjesmu, ali je sve više očito da im je format albuma prevelik, da ne mogu složiti deset odličnih pjesama, već deset ‘samo’ dobrih što je danas premalo jer industrija guta nespremne.