Pljesak za povratnički album

Glazbeni blogovi nešto su što obogaćuje i uništava glazbenu industriju. Mnogi se bore protiv njih, pa svako malo krene akcija gašenja najpopularnijih koji u reinkarniranom izdanju ponude još više, dok ih drugi znaju iskoristiti na najbolji način.

U ovom trenutku, mislim da se teško može napraviti nešto protiv piratstva što su osjetili mnogi bendovi, pa se približavaju tom načinu promocije i diskografije sami izdajući albume na Internetu. Nekima se to obije o glavu kao nedavnom pokušaju Kaiser Chiefsa, a neki se izdignu u prvake svog žanra poput Arctic Monkeys.

Clap Your Hands Say Yeah možemo smatrati jednim od pionira blogosfere jer se za njih i njihov prvijenac odjednom čulo, a bend uopće još nije imao diskografa za kojeg bi izdao spomenuti album. Putem usmene predaje isti se album vrlo brzo proširio i svi su čuli za bend, a potom je sletio i diskograf na njihovu adresu da se može i službeno izdati album.Od tada je prošlo već cijeli niz godina u kojima su izdali još jedan manje uspješan album “Some Loud Thunder“, da bi potom objavili pauzu. U njoj je frontmen Alec Ounsworth izdao prosječan “Mo Beauty” zbog čega se očekivala nova bendovska forma koju smo konačno i dobili početkom jeseni i novim albumom “Hysterical”.

“Hysterical” nije ni u kakvom slučaju histeričan niti revolucionaran album, već jedno sigurno utočište benda koji se malo izgubio nakon iznenadne slave nakon uvodnog “Clap Your Hands Say Yeah“.

Njime sigurno koračaju utabanim indie pop i indie rock melodijama kakvima su oduševili mnoge na početku karijere, a nadodali su i nijansu jaču stadionsku nit u svojoj produkciji (John Congleton), pa im zvuk sada zvuči nešto moćnije i spremnije za veće koncertne prostore.

Jedna od glavnih karakteristika uz vrlo ritmičnu i melodičnu glazbu jest Alecova vokalna izvedba. Ona bi mnogima mogla biti odbijenica od benda jer Alecovo pjevanje često zvuči kao sanjivo zavijanje psa na mjesec, ali kada se bolje poslušaju pjesme, mogli bismo se upitati kakav vokal bi bolje odgovarao ovim pjesmama. Mislim da nema boljeg vokala jer upravo zato su i izmiksane ovako.

Najveći zicer uvodna je “Same Mistake“, a slobodno ju možemo proglasiti i jednom od najboljih indie pop skladbi u 2011. Razlozi su vrlo jednostavni jer su njome spojili The Killerse, Coldplay, The Flaming Lipse i rane Clap Your Hands Say Yeah (mnogi su ju već proglasili novom “Is This Love?”) u vjerojatno najhitoidniji singl karijere, a da pri tome nisu prodali dušu vragu kao što to čine određeni komercijalni bendovi.

Kada se čuje nešto poput “Ketamine and Ecstasy“, morate se zapitati što se događalo s bendom nakon 2005. jer ova je pjesma nekako najlogičniji nasljednik vrlo uspješnog prvijenca. Na svu sreću ranijih fanova, takav je u cijelosti novi album, prepun vrlo ritmičnih pjesama koje ćete vrlo skoro početi pjevušiti nakon preslušavanja.

Finale pripada sedamipolminutnoj skladbi “Adam’s Plane” koja je ujedno i najnetipičnija na cijelom albumu. Pjesma je vođena neuravnoteženim klavirskim dionicama uz izrazite dionice basa i bubnja, a standardna Alecova vokalna izvedba tu je došla i najbolje do izražaja. Vrhunac albuma? Nisam baš siguran, ali sigurno jedan od najvećih favorita “Hystericala”.

Novi album uspio je napraviti ono što prošli “Some Loud Thunder” nije, a to je pojačati pozitivnu vibru s prvijenca na jedan novi nivo u kojem će bend i dalje plivati u vodi. Vjerojatan najveći problem ovog izdanja moglo bi biti njegovo kašnjenje od skoro pet godina jer su mnogi već podosta zaboravili na njih, što zbog slabog drugog albuma, što zbog glazbenog hijatusa od nekoliko godina.

Bilo kako bilo, “Hysterical” je vratio Clap Your Hands Say Yeah na pravi put, ali će im biti prava muka vratiti sve poštovanje koje su imali u vrijeme prvijenca jer se jednostavno izrodilo mnogo novih dobrih bendova koji su upotpunili tu rupu njihovog usporenog rada.

Album je osvijetljen vrlo pozitivnim tonovima i vidi se da se mnogo radilo na njemu zbog čega od samog početka do kraja pjesme djeluju vrlo fokusirano i homogeno s nizom interesantnih brojeva. Hoće li to biti dovoljno za povratak, vrijeme će pokazati, ali “Hysterical” je album vrijedan pažnje, posebno ako ste više voljeli “Clap Your Hands Say Yeah” od “Some Loud Thunder“. Uostalom, zar uopće postoji netko kome je “Some Loud Thunder” bolji?!