Premijera uživo nakon četrdeset godina

Sa zakašnjenjem od neka četiri desetljeća, Van Morrison odsvirao je svoj album “Astral Weeks” uživo. Da se radi o spektakularnom djelu, ispunjenju njegova dugogodišnjeg sna, dovoljno upečatljivo otkriva sama naslovnica albuma na kojoj je irski mrgud – nasmiješen.

“Astral Weeks” (1968.) prvi je pravi samostalni album Vana Morrisona nakon odlaska iz grupe Them. Vjerojatno najbolji album u impresivnom Morrisonovom katalogu nastao je u samo dva dana u suradnji s jazz glazbenicima i ponudio neponovljiv i do sada nenadmašen mix folka, jazza, gudačkih aranžmana, soulom okupanog vokala, malo dobrog starog keltskog misticizma, introspektivne tekstove i melankoličnu atmosferu.

Dodajmo tome i neopisivo vještu sposobnost plasiranja emocija i dobit ćemo album koji je, zapravo, zacementirao Morrisonovo stvaralaštvo. Istovremeno prekrasan i čudan, s neobičnim slikama, gotovo da je nastao na pukim improvizacijama tada mladog genijalca koji pokušava ukrotiti melodije i teme koje čuje u glavi.

Album je utjecao na čitav niz izvođača, najviše na Bona i U2, te Brucea Springsteena (njegov “Greetings From Asbury Park, N.J.” skoro da je nenamjerni tribute keltskom rokeru) i s pravom ga se svrstava među najbolje i najvažnije albume dvadesetog stoljeća, bok uz “Are You Experienced?” Jimija Hendrixa i nezaobilazne The Beatlese sa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.

Neobično je stoga što Astral Weeks nije polučio niti jedan hit-singl (izuzev “Sweet Thing” koja je trebala biti najkomercijalnija pjesma), a prodaja je bila razočaravajuća, jer svoju je publiku Morrison naučio na pop hitove s grupom Them. Čak i njegove “Best Of” i slične kompilacije rijetko uključuju pjesme s ovog albuma.

Financijska kriza u kojoj se našao prije nastanka “Astral Weeks”, natjerala ga je da prihvati ugovor koji mu je ponudila izdavačka kuća Warner Brothers. Upravo njima Morrison zamjera puno stvari. Najveće i za njega najbolnije su dvije: prva je što nije imao dovoljno novca napraviti album s čitavim orkestrom kako je to prvotno planirao, a druga što “Astral Weeks” nije imao promociju uživo.

7. i 8. studenoga 2008. u legendarnom Hollywood Bowlu, 40 godina kasnije, 62-godišnji Van the Man napokon je došao na svoje: kultnom studijskom albumu “Astral Weeks” darovao je život.

Okupio je manji orkestar uz glazbenike koji su izveli studijsku čaroliju 1968. Gitarist Jay Berliner prisutan je i ovdje, dok je basist Richard Davis zbog obiteljskih razloga u posljednji trenutak morao otkazati svoje sudjelovanje.

Dva su dana Morrisonu bila posve dovoljna za studijski “Astral Weeks”, a za njegovu inačicu uživo bila je dovoljna jedna jedina proba prije nego je zakoračio na binu Hollywood Bowla.

Osim što je odbio bilo kakvu post-produkciju, pa album zvuči upravo onako kako su ga čuli oni sretnici koji su prisustvovali ovome po svemu sudeći povijesnom događaju, Morrison je izmijenio i redoslijed samih pjesama kako bi album bio pitkiji, ali i kako bi se tek sada dobio zaokruženi dojam konceptualnog albuma što nije bilo moguće izvesti na vinilu.

Poigrao se i s njihovim trajanjem, neke je produžio otvarajući tako mjesta briljantnim solažama i minijaturama, dok je druge jednostavno skratio.

Sigurnost improvizacije stečena mnogobrojnim nastupima ipak je uskratila albumu čaroliju iz studija: primjetan je nedostatak melankolije i one emotivne nesigurnosti, no ako prihvatimo kako je ovo jedna nova interpretacija starog materijala, a ne rekonstrukcija, primjedba gotovo da je zanemariva.

Eventualno su se “Slim Slow Rider” i neponovljiva “Sweet Thing” uspjele približiti (uvjetno rečeno) dojmu originala (iako je ova prva radikalno izmijenjena), ali najbolje bi bilo opisati čitav album kao proces ponovnog zaljubljivanja u nekoga koga već volite.

Ne treba očekivati “Astral Weeks”, već jedan posve novi uradak, prepun novih emocija i poveznica. Savršene kakve doista i jesu, osam pjesama (posljednje dvije s bisa nisu s “Astral Weeks”, no “Common One” je uistinu spektakularna) pružaju dovoljno da danas puno stariji i mudriji Van Morrison otkrije njihov smisao na način različit od onoga kako je to radio kao dugokosi dvadesettrogodišnjak.

Kada započne pjesma, možete biti sigurni da će je Morrison odvesti na putovanje bez nekog unaprijed razrađenog itinerera: lijeni bas, puhači, flaute, gudači, svi stvaraju čaroliju koja traje upravo onoliko koliko je potrebno da bi se zvala čarolijom; ni previše ni premalo.