Pustinjski blues za vječnost

Tinariwen – njihova priča gotovo da nosi mitska obilježja. S jedne strane neustrašivi tuareški borci i ratnici, s druge vrhunski glazbenici. Gadafijevi vojnici-pjesnici s kalašnjikovom na jednom i Stratocasterom na drugom ramenu. Pomalo mistični, tajnoviti, gotovo nedokučivi u svojoj vječnoj misiji, uspjeli su glazbom poručiti svijetu da ako korito Mississippija ikad presuši, selimo se u tok rijeke Niger.

Da bi se razumjelo stvaralaštvo Tinariwena, potrebno je samo ukratko spomenuti one najosnovnije podatke iz njihove prošlosti: 1982. tuareški pobunjenici za nezavisnost u borbi protiv vlasti u Maliju zatekli su se u Gadafijevom kampu. Libijski pukovnik obećao im je svu pomoć u borbi za nezavisnost, obuku i naoružanje, no apatridni vojnici vrlo brzo su zaključili kako će Gadafi njihov gnjev iskorištavati jedino i samo za vlastite ciljeve.

Trojica prijatelja iz djetinjstva – Ibrahim Ag Alhabib, Hassan Ag Touhami zvan i ‘Pustinjski Lav’, te Inteyeden, – nekada davno izgubljena saharska Generacija X, ponovno su se našla zajedno stvarajući glazbenu podlogu njihove borbe za nezavisnost, svojevrsni soundtrack čitavog ustanka, stvorivši posve nov glazbeni pravac kojeg nazivaju Tishoumaren, odnosno glazba ishumara.

Ishumar na njihovom jeziku znači ‘nezaposlen’ i direktno referira na jednu čitavu generaciju koja je ostala bez igdje ičega, živeći u progonstvu. Tinariwen su pokušali održati na životu tradicionalnu glazbu, međutim, u izbjeglištvu je bio veliki problem pronaći izvorne instrumente, kao i tridesetak glazbenika koliko ih je potrebno za ispunjenje zacrtanog im cilja.

Sila zakon mijenja i umjesto lutnji i frula, svoje mjesto pronašle su električne gitare, bas i bubanj. Nikad kao prije fraza ‘pitanje života i smrti’ nije bila plastičnija: njihov narod je umirao, ginuo, besperspektivnost, beznađe i uzaludnost, te apatija svih ostalih, uzimali su maha i nešto se moralo učiniti, ako nikako drukčije, onda makar glazbom.

Danas kad ih slušate, otkrit ćete nevjerojatne poveznice s bluesom, Bobom Marleyem, Chuckom Berryjem, Jimijem Hendrixom, The Rolling Stones, Led Zeppelin, a iskreno, posljednje mjesto gdje očekujete čuti glazbu ovih izvođača zasigurno jest Sahara.

Istina, zadržali su neka prepoznatljiva obilježja afričke glazbe (prvenstveno se to odnosi na ritam), ali svakom novom pjesmom ostavljali su me u sve većem čuđenju i nevjerici. Jer apsolutno mi je bilo nepojmljivo da netko s tonovima, akordima i riffovima barata na jedan takav način, obuhvaćajući specifičnu rock ili blues shemu (Bo Diddley, Muddy Waters i B.B. King bili bi ponosni njima) sa svim upečatljivim trikovima i stilskim rješenjima, dok istovremeno ostaje u potpunosti vjeran podneblju iz kojeg potječe.

Bez bilo kakve komunikacijske infrastrukture, njihova glazba postala je najvažnijom pobunjeničkom porukom, šireći ideje o slobodi, političkom sazrijevanju, problemima u izbjeglištvu, stoga ne čudi da su njihove kasete bile zabranjene u Maliju i Alžiru, a svatko kod koga bi se pronašle bio je drakonski kažnjavan.

Tinariwen (u prijevodu ‘Prazni prostori’) zapadni je svijet primijetio tek 2001. na Festivalu pustinje (Le Festival au Désert), nakon čega je krenula prava invazija fanova, ali i glazbenika koji ne mogu pronaći riječi hvale za ovaj sastav. Carlos Santana, Thom Yorke, Robert Plant samo su od nekih poznatih obožavatelja Tinariwena, a njihova prva dva albuma, “The Radio Tisdas Sessions” iz 2001. u produkciji Justina Adamsa (gitarist Roberta Planta i ‘engleski Ry Cooder’ kako mu kritičari znaju tepati) i “Amassakoul” iz 2004. prodan u više od 80.000 primjeraka nisu samo priskrbili im world music štovatelje, već i rock publiku, što je njihove turneje diljem Europe, Japana i SAD-a učinilo rasprodanima.

Za njihov treći album “Aman Iman” (‘Voda je život’), Andy Kershaw (voditelj na BBC3 radiju, zadužen za world music) rekao je prošle godine kako je ‘najbolji album 2007. godine… A 2006. još nije ni prošla.’

Čak i ako ne znate priču o Tinariwenu, njihov pobunjenički duh možete doslovce osjetiti na novom albumu, baš kao i njihovu borbu na dva fronta: s jedne strane bore se protiv Malijske vlade, a s druge protiv skučenosti tuareškog naroda, njihovog zatvorenog razmišljanja.

Zapravo, svih dvanaest pjesama albuma prepričava priču o Tinariwenu: prvi tuareški ustanak zbio se 1963. (opjevan u “Soixante Trois“), nostalgija i čežnja za domom i gubitkom istog opjevana je u “Cler Achel” i “Assouf” koja povremeno zvuči poput afričke banshee vile (naslovi pjesama bi u prijevodi značili ‘Proveo sam dan’ i ‘Čežnja’).

Političke poruke o ujedinjenju svih tuareških klanova sadrže epske, gotovo himnične “Matadjem Yinmixan” (‘Čemu sva ta mržnja među vama?’) i “Toumast” (‘Narod’), a neće nedostajati ni ljubavno-romantičnih uradaka poput “Ikyadarh Dim” (‘Gledam te’) kao ni hvalospjeva pustinji koja je njihov život (“Izarharh Ténéré” odn. ‘Živim u pustinji’).

Album koji je najlakše nama nenaviklima na takvu vrstu izričaja opisati kao svojevrsno afričko mantranje prožeto zapadnjačkim instrumentima zaista zvuči moćno, originalno i nadahnuto. Ne nedostaje mu ni mističnosti, a uz neke pjesme shvatite kako su iznimno realno dočarale prostranstvo pustinje i kako se ni pod koju cijenu ne želite naći ondje sami usred noći.

A kako opisati Tinariwen? Zamislite rockere ili stare blues majstore (ovim albumom, mnoge od njih bi i posramili) s onom istom emotivnošću i talentom, ali s turbanima na glavi. Jer njihova priča i glazba ne treba nikakvog uljepšavanja, nikakvo romantiziranje, mitsko nadograđivanje koje spomenuh na početku teksta….

Zaboravite deve, dine, mitske nomade, tzv. ‘plave ljude’, zaboravite sve što mislite da znate o pustinji, jer najveće je tajne i iznenađenja najlakše skriti ondje gdje se čini da ih je najlakše za naći, gdje se na prvi pogled čini kako uopće nema mjesta za skrivanje.

Njihova priča je sirova i pomalo prašnjava (fiktivni jingle jedne fiktivne radijske postaje u jednoj popularnoj igrici kaže kako dobra glazba nikad ne ostari, već samo postane prašnjava).

I makar voda predstavljala život, posve je nepotrebna za ispričati priču o ljudima kojima je ukradena prošlost, kojima je ukraden dom te su svoje nade, želje, boli i frustraciju pretočili u vrhunsku glazbu kojom znaju objasniti tko su, otkuda dolaze i kojim će putem poći.