Ljetos je Zagreb po drugi put ugostio afričkog Bombina na jarunskom jezeru, nakon što je na istom festivalu gostovao 2014. godine. Ako ste se našli u tim ranim satima INmusica na Jarunu, sigurno ste dobro zapamtili njegov nastup. Mladi tuareški gitarist je majstor svog zanata, a njegova sljubljenost s gitarom lansirala ga je u vrhove glazbenog svijeta. Malo tko može ostati ravnodušan gledajući kako nastupa u zagasitim bojama i transcedentalnom zanosu.

Bombino je proputovao čitav svijet sa svojom svježom interpretacijom tuareške glazbene tradicije. Za kojih mjesec dana, 20. prosinca, moći ćemo ga opet gledati u Vintageu. Njegova je glazba protkana poviješću Tuarega i njihovom borbom za samostalnost. Razgovarali smo s Bombinom o Tuarezima i njihovom statusu u Africi, nomadstvu i ulozi glazbe u njihovom životu.

Otkrijte kakva je bila uloga gitare u borbi za prava Tuarega i kako je Bombino prešao put od izbjeglištva do svjetski priznatog gitarista čije putovanje nikad ne prestaje.

Kad pomislim na Tuarege, na pamet mi padne par stvari: plava boja, nomadstvo, matrijarhalno društvo i bogata tradicija. Možeš li nas ukratko upoznati s Tuarezima?
Muziku podržava

Tuarezi su etnička skupina smještena u sjevernoj i zapadnoj Africi, u Nigeru, Maliju, Burkini Faso, Alžiru i Libiji. Nomadski smo narod po tradiciji i živimo u Sahari, a zovemo je  Tenere. Tuarezi su poznati po snažnim tradicijama i prekrasnoj kulturi glazbe, umjetnosti, odijevanja, plesa i običaja. Također se zna da smo autonomni ljudi i da smo ugnjetavani u zemljama u kojima imamo svoje zajednice jer gdje god postojimo, postojimo kao manjina.

U kolikoj su mjeri Tuarezi marginalizirani u Africi i Nigeru i kako se to odražava na vas kulturno i politički?

Tuarezi su izrazito marginalizirani i, kao što sam prije govorio, to je velik dio naše povijesti, a tako i našeg identiteta danas. Ipak, u posljednjih deset godina došlo je do napretka s integracijom Tuarega u većinsku zajednicu, barem u mojoj zemlji, Nigeru.

bombino
foto: Mads Maurstad
Nakon Tuareške pobune vlada vam je zabranila sviranje gitare kazavši da je gitara simbol pobune. Kako je došlo do ove zabrane i je li gitara vaš “glas pobune”?

Vlada je odlučila zabraniti gitare u to vrijeme jer su se poruke otpora počele širiti kroz našu glazbu, a gitara je također odličan alat za zbližavanje i udruživanje ljudi. Glazba je oduvijek bila središnja točka naših druženja, tako da je zabrana sviranja gitare obeshrabrila ljude od zajedničkog okupljanja. Tako da gitare nisu bile izravno kao oružje u pobuni, ali su bile učinkovit alat i vlada je to prepoznala.

Misliš li da glazba može potaknuti društvenu promjenu?

Da, naravno da glazba može promijeniti društva. Vidimo primjere toga cijelo vrijeme, diljem čitavog svijeta. U Africi često upravo glazbenici predvode val političkih i društvenih promjena.

Koliko je glazba značajna u tvojoj regiji i što bendovi poput Tinariwena znače društvu i tebi osobno? Znam da si na svojim albumima uključio pjesme Tinariwena koje si snažno reinterpretirao.

Mislim da glazba ima veliku važnost u svim kulturama svijeta, ali da u tuareškoj kulturi drži jedno posebno mjesto. Naša glazba je žila kucavica naše kulture i način na koji se međusobno povezujemo, ali i kako se predstavljamo ostatku svijeta. Mislim da je većina zapadnog svijeta za Tuarege čula prvenstveno kroz glazbu. Tinariwen su za mene poput superjunaka jer su utabali put našoj glazbi izvan Afrike, put koji mnogi glazbenici, uključujući mene, danas slijede. Oni su stari meštri današnje tuareške glazbe.

Kako je izgledalo odrastanje u Agadezu? Je li povezanost s gradom rasla kroz tvoje kasnije migracije?

Odrastao sam u velikom siromaštvu, ali sam i rastao u zajednici u Agadezu s mnoštvom prijatelja i obitelji koji su uvijek bili uz mene, tako da u tom smislu nisam bio siromašan. Kako sam morao napustiti Agadez nekoliko puta u mladosti, naučio sam jako cijeniti svoj grad i pripadnost velikoj zajednici ljudi koji se vole, poštuju i uživaju jedni u drugima. Čak me i danas, dok putujem diljem svijeta, često uhvati čežnja za Agadezom, da budem tamo i uživam u sporom danu ili dugoj noći u pustinji s dobrim prijateljima.

Nadjenuli su ti nadimak Bombino u mlađim danima dok si učio gitaru kod Haya Bebea, koji je poznat glazbenik u Nigeriji. Možeš li nam reći kakvoj si zapadnoj glazbi bio izložen i kako je ona oblikovala tvoju glazbu?

Zapadna glazba koja me inspirirala kao mladog glazbenika je bila ona Jimmija Hendrixa, Dire Straitsa i Boba Marleya. Ova tri glazbenika su imala osobito dubok utjecaj, štovao sam ih poput bogova i nisam želio ništa drugo nego svirati poput njih.

S ovom godinom i posljednjim albumom “Deran” dosegao si novi vrhunac i veliku naklonost kritike i publike. Noisey te proglasio najboljim gitaristom na svijetu, a New York Times ti je dodijelio titulu “sultana shredanja”. Kako ti sjedaju takve titule?

Pa, naravno da mi je drago kad ljudi imaju lijepe stvari za reći o meni i mojoj glazbi. Ponekad me stvarno zadivljuje činjenica da je moja glazba dosegla tako daleko i da je mnogi ljudi cijene. Nisam to mogao zamisliti u mlađim danima, osobito ne kao izbjeglica prije samo deset godina.

bombino
foto: Alice BL Durigatto
Govoreći o susretima kreativnih svjetova, kako je bilo raditi s Danom Auerbachom iz Black Keysa and i Davidom Longstrethom iz Dirty Projectorsa na dva albuma.

Divno je bilo raditi s Danom i Daveom. Snimanje “Nomada” s Danom je bila velika prekretnica u mojoj karijeri. Tad sam prvi put snimao u pravom studiju, ako možete vjerovati. U početku sam bio jako sramežljiv i nervozan, ali je iz čitavog iskustva proizašlo samopouzdanje i velika hrabrost. S Daveom je postojala kreativna energija koja je bila strašno uzbudljiva meni i bendu. Iskušavali smo nove stvari s vokalima i ritmovima, stvari koje uopće nisu dio tuareške tradicije, ali koje su mi bile jako uzbudljive. Iznimno sam zahvalan na iskustvu s tim momcima.

Neprestano nastupaš diljem svijeta i možemo reći da te teško uhvatiti na jednoj lokaciji. Pronalaziš li inspiraciju u stalnom kretanju, kako na tebe utječu putovanja diljem svijeta?

Pa, nomadstvo mi je u krvi, tako da je seljenje iz jednog mjesta u drugo sasvim normalno za mene. Ali to ne znači da je lako. Često mi teško pada ovaj način života, ali ga istovremeno obožavam i ne bih mogao raditi ništa drugo sa svojim životom. Od desete godine znam da želim biti glazbenik i to mi ispunjava dušu, bivanje na pozornici, nastupanje pred ljudima kojima moja glazba pruža radost. Postoji neka euforija u ovome koju ne mogu pronaći u ničemu drugome.

201 Shares
Muziku podržava