Drugi dio nečega što je lažno nazvano duplim albumom

Sjećam se tamo negdje prije dvije-tri godine, kako je mene i moje metalno društvo uhvatila manija System Of A Down. Nakon već napamet naučenog prvog albuma, kao spužve smo svakodnevno upijali i taj famozni “Toxicity”. Od onda su mi već njihove pjesme počele na uši izlazit van i jako brzo me je pustilo to ludilo. Iako jako zanimljivi likovi, ubrzo su nam svima pomalo dosadili.

Od onda su snimili nekakav album s ostacima pjesama s “Toxicityja”, jer su se svakojake verzije tih pjesama počele pojavljivati po internetu, te najavili svojevrsni dupli album. Zadnje vrijeme rijetko tko snima dvostruke albume, a kamoli da ih izdaju svaki posebno u razmaku od 6 mjeseci.

Sredinom godine na radio, TV i u naše CD playere ubacili su taj “Mezmerize“, prvi dio koji je dosta podijelio kritiku. Zakletim metalcima bio je premalo metal, a običnim alternativnim slušateljima još uvijek je bio samo čudan i na momente zabavan album od blesavih čudaka, koji miješaju radio dijelove, thrash metal, punk i ostalo.

Mora se priznati da su ispali dosta hrabri, jer tko zna što bi se s njima desilo da je “Mezmerize” bio totalni promašaj, a da su u džepu čuvali još jedan jako sličan uradak koji čeka da nam donese novo razočaranje. Bez obzira na mišljenje o prethodniku, ovaj album ipak je dosta drugačiji.

“Mezmerize” je završio s dobrom i laganom melodioznom “Lost In Hollywood”, a ovdje smo kao uvod u album dobili dvije jednostavne žestoke “Attack” i “Dreaming“, na kojima se vidi ujednačeniji pristup svim pjesmama i jako veliki udio pjevušenja od strane gitarista (što se meni definitivno ne sviđa), zadnje vrijeme jedinog pravog autora u bendu – Daron Malakiana. Malo slušljivog štiha dobili smo na “Kill Rock And Roll” i na najavnom singlu s albuma, slušljivoj i lakšoj, ali nikako i najboljoj “Hypnotize“.

Žestinu kakvom ovaj album obiluje u većoj mjeri nego “Mezmerize” čujemo na brzoj “Stealing Society“, “U-Fig” i prepunoj nekakvih bolesnih dječjih brojalica “Vicinity Of Obscenity” koja je jedina napisana većinom od strane pjevača, što ju čini i najblesavijom i komičnom.

Ipak, najbolji trenuci albuma definitivno su apokaliptična “Tentative” o Bogu, spasenju i religiji koja pjeva: “Where do you expet us to go, when the bombs fall?“, te najduža “Holy Mountains” u stilu “Aerials” o Armenskim tragedijama u ratovima početkom 20. stoljeća.

Album su zatvorile ultra lagana balada “Lonely Day” i proturatno nastrojena “Soldier Side” koja je zaokružila cjelinu ova dva albuma, budući da je prva na prošlom bila “Soldier Side Intro”. Kako me dolazak kraja albuma dosta iznenadio, mora se priznati da je album dobar, ali i da su stvari zbilja kratke. Valjda je to neka nova furka, jer mi je čudno od nekih nekomercijalnih glazbenika slušati pjesme masovno trajanja nekih 2 i pol minute.

Na kraju, kada se ova dva albuma pokušaju složiti u neki paket, vidi se da se u tih sveukupnih 75 minuta (da, stalo bi sve na jedan CD!) bez problema moglo probrati 15-ak najboljih pjesama i napraviti jednostruki album trajanja od nekih pristojnih 55 minuta. Ali, to onda ne bi bili System Of A Down.

Ako ste voljeli njihov prvi album, a mrzite njegove nasljednike, ni ovaj vam neće biti predrag, ali mu se definitivno isplati dati šansu, jer je puno kompaktniji od prethodnog i vidi se da su dečki ipak dosta sazrijeli u odnosu na početke. Drugo nisu ni mogli. Teško će nadmašiti prvi, ali bolje je da napreduju nego da cupkaju u mjestu. To možete ili prihvatiti, ili živjeti u prošlosti. Kako hoćete…