Crossover izdanje željno pažnje

Najbitniji dio nizozemskog benda Ayreon je Arjen Lucassen; recenziju počinjem ovom rečenicom jer je on i jedini postojani član benda. Lucassen koji je multi-instrumentalist (gitare, synth, mandoline, bass, vox, itd.) također piše i sve tekstove za Ayreon, koje zatim izvode razni gosti. Od debitiranja 1994. godine i uz nekoliko prijašnjih izdanja Lucassen je postavio okvire Ayreona, koji se u svakom slučaju šire od epskih metal pjesama do rock opera.

“The Human Equation” sastoji se od dva diska s jedanaest na prvom i devet pjesama na drugome; složen u zanimljiv koncept razvijan kroz 22 dana (tako da u principu drugi CD počinje od broja dvanaest). Arjen se uistinu potrudio i na ovom albumu također pozvao pregršt gostiju – uglavnom vokalista. Složenost i raznolikost “The Human Equation” je uistinu fascinantna, izvanredno slušljiva, razvijana i idalje progresivna.

Ono što očekujete od bilo kojeg Ayreona, nalazi se i na ovom uradku; odlično kombinirana rock/metal opera. Različiti vokalistički pristupi, podijeljeni u različite uloge (Reason, Love, Pride, Passion, Rage,…) daju specifičan sadržaj ovome albumu (kao naravno i nekima do sada). Trebao bih navesti neke od odličnih vokalnih izvedbi kao što su: Eric Claytona, Davon Gravesa, Irene Jansen, Heather Findlay & Devin Townsenda; no vokala uistinu ima i više nego dovoljno, raznih boja, tako da svatko može pronaći svoje favorite. Kad kažem pronaći svoje favorite uistinu to i mislim jer se od čak dvanaest ljudi koji su direktno sudjelovali na ovome albumu (ako ne brojimo violiniste, flautiste, itd.), jedanaest se pojavilo u pjevačkim ulogama (čovjek broj dvanaest je bubnjar, Ed Warby).

Lucassenova je glazba odlična i zanimljiva; od elektronkih kombinacija, žestokih riffova (kojih nažalost nema toliko), zahtjevnih akustičnih dionica, izvanrednim klavijaturama u još zahtjevnijim suradnjama sa violinama, flautama, didgeridooom, o drugim instrumentima. Zanimljivo je kako svaki od tih elemenata, posebno doziran svakoj pjesmi, uokviruje njezinu osobnost; npr. isprva pomalo smješna stvar “Hope” podsjeća na The Doors, (bar mene – sa svim onim malim klavijaturama i trable recorderom), neke pak podsjećaju na David Bowiea u metal izvedbi (barem dijelovi), našlo se tu i štogod irski inspoiriranih djelova (“Playground”), te pomalo čudnih spojeva nekakvih kvazi nu-metal riffova s heavy/power glasovima, flautama i štihovima ikstočnjačkog i irskog – jebena Ceca u metal pakiranju.

Ovaka crossover elemenata u principu se ne može utrpati u nikakav određeni glazbeni smjer i zahtjeva malo posvećeniju publiku, no ne dvojim da bi mogao zabaviti i neke pobornike lakših nota. No iako odlično ostvarenje, nije grandiozno, no i dalje je miljama daleko od nekih bendova koji su ove godine u potpunosti razočarali.