Očekujući bolju budućnost

Američki rock sastav Interpol nastao je u New Yorku prije punih šest godina. Četiri godine rada, svirke i proba, urodilo je plodom, prvim studijskim ostvarenjem, albumom prvijencem “Turn On The Bright Lights”. Taj im je debitantski album donio velikim dijelom samo pozitivne reakcije, kako kritike, tako i publike.

Bend ohrabren uspjehom odmah kreće na svjetsku turneju, gostuje u raznoraznim radio i pogotovo televizijskim emisijama poput Jay Leno i David Letterman talk showu, a do današnjih dana, prodaja toga prvog albuma dostigla je brojku veću od četiristotine tisuća primjeraka, što je morate priznati vrlo respektabilna brojka, s obzirom da su kao sasvim novi bend uletjeli na jedno relativno zasićeno glazbeno tržište.

Kažu da je teže ponoviti uspjeh, nego ga prvi puta ostvariti. Jednu od prilika za provjeru ispravnosti te teze, dobili smo novim, upravo izdanim, drugim po redu studijskom albumom grupe Interpol koji se zove “Antics“.

Album nudi deset pjesama uglavnom rock orijentacije. Zapravo, bolje bi ga bilo okarakterizirati kao rock album s velikom dozom prisutne mističnosti. Zvuči dovoljno zanimljivo? Još ako se pridoda da boja glasa pjevača Paul Banksa (napominjem, isključivo samo boja glasa, ne i stil pjevanja) sliči nekoj ludoj, nestvarnoj kombinaciji Jim Morrisona i također preminulog Stuart Adamsona, pjevača škotske grupe Big Country, Interpol bi i prije nego ga stavite u vaše playere, mogao postati vrijedan pažnje.

“Antics” otvara odlična “Next Exit“, a slijedi ju isto tako vrlo dobra stvar “Evil“. No onda odjednom snovi o upečatljivom, iznadprosječnom ostvarenju naglo prestaju. Ostatak albuma svojom kvalitetom ne prati odličan početak. Mada se tim pjesmama ne može oduzeti njihova određena vrijednost, sve su one nabijene pravim rock ritmovima i gitarskim riffovima, no dojam je da ne donose nikakve odmake ni novitete u odnosu na neke po vokaciji slične bendove.

Preslušavajući ovaj album, većini će se vjerojatno učiniti da su slične stvari čuli već sto puta, jer “Antics” ne nudi nikakve posebne novitete, po kojima bi ostao u pamćenju neko malo duže vrijeme. Ukoliko je jedan od uvjeta za ocjenjivanje izvrsne stvari taj da vam uzburka adrenalin u krvi, takvi momenti su ovdje rijetki, ili ih uopće ni nema, pogotovo da ne govorimo o prisustvu nekog potencijalno velikog hita.

Čini se da je i Interpol obolio od epidemije toliko problematičnog drugog uradka, koji slijedi uspješan prvijenac. Pojava je to kojoj nisu imuni mnogi današnji sastavi, počevši od onih kojima je opis radnog mjesta garaža, do onih najvećih svjetskih atrakcija. Čini mi se da je Interpol izgorio u nakani da napravi što je bolje mogući drugi rad u kratkom vremenu. Mislim da bi bolja varijanta bila da se pričekalo neko vrijeme, pa da im i snažnije ideje (čitaj upečatljivije pjesme) padnu na pamet.

Na kraju još i misao da čekamo iduće ostvarenje avih Amerikanaca. Nije važno da li ćemo za to brojati godine, nego je puno bitnije da nam daju ono za što su svakako sposobni: žestoku i punokrvnu, a opet uzbudljivu i dopadljivu glazbu.