Interpol: Nekada odlični, danas neuvjerljivi i nezanimljivi

Interpol je bio jedan od najznačajnijih indie bendova s početka novog milenija, a kako su godine odmicale, tako je njihova glazba lagano blijedila, ali i dalje su uvijek bili tu negdje. Manjak novih i zanimljivih rješenja, gotovo uvijek su zakamuflirali u karakterističan zvuk, pa tjerali koliko ide, a dobro pogođenim singlovima su održavali svoju popularnost.

Godina je 2018. te je došlo vrijeme da bend objavi novi album, šesti u karijeri. “Marauder” je najavljen s nekoliko pjesama u kojima se dalo osjetiti da se Interpol konačno želi malo jače odmaknuti od sigurne zone i malo eksperimentirati sa zvukom. Naznake su bile jasne, ali konačni rezultat, kad sve pjesme čujemo jednu za drugom, opet ne odaje neki dojam prevelike eksperimentalnosti u zvuku jer je sve objedinjeno u cjelinu kakva se i očekuje od benda.

Problem ovog izdanja, barem za mene, jest niz preujednačenih pjesama kojima nedostaje neki hit ili možda dva, koji bi presjekli i odveli album u drugom smjeru. Ovako sve djeluje previše pravocrtno s manjkom jakih i pamtljivih refrena, pa nakon preslušavanja-dva, pitanje je hoće li se nešto zalijepiti za uho i ostati tamo duže od vremena koliko traje sam album.

Album otvara “If You Really Love Nothing“, singl koji je objavljen tik pred album. Tu se osjeća jedan vrlo popičan moment koji su fino izbalansirali ritmom koji podsjeća na konjicu, Banks se najviše trudi u vokalnoj interpretaciji, pa mijenja svoj glas, ovisno o dijelu pjesme. Generalno, ova pjesma je sasvim prosječna, ali isto tako je jasno da će je fanovi zavoljeti (ako ju već nisu).

Do nje se nalazi još jedna od prije poznata stvar “The Rover“. Tu se nekako vraćamo na garažni revival s početka ‘nultih’ i ova pjesma jest najveći odmak od dosadašnjeg zvuka benda. Bend se u takvim uvjetima dobro snašao, ali opet sam dojma da sam rif nije dovoljan da pjesma bude pamtljiva, opet mi nedostaje jači i izraženiji refren.

I onda dolazimo do glavnog problema albuma, a to je sve ostalo. “Complications” je dosadna, “Flight of Fancy” sterilna, “Stay in Touch” solidna jer podsjeća na ranije radove s malim odmakom od njih, kod “Mountain Child” već lagano gubiš volju za daljnjim preslušavanjem jer je jednostavno prosječna interpolovska stvar (iako sama pjesma spada među bolje stvari albuma), “NYSMAW” se ničim ne ističe, “Surveillance”… Ne znam što više pisati jer je jasno da su se ukalupili u jednu zvučnu cjelinu koja nema nikakvih ‘iskakanja iz tračnica’.

Ovo jest album za fanove benda te stvarno vjerujem da bi oni mogli uživati u njemu. Svi ostali će ipak preskočiti album jer tu nema ničeg dovoljno napetog, baš kao i u njihovoj karijeri zadnjih desetak i nešto godina. Razlika između prošlog i ovog albuma jest, prošli je imao barem jedan mega hit singl (“All the Rage Back Home”) kojim su pokazali koliko su nekad bili bitan bend, a “Marauder” se jednostavno utopio i postavio novi temelj koliko jedan (nekad odličan) bend može biti neuvjerljiv i nezanimljiv.