Živuća gitaristička legenda Joe Satriani konačno je stigao u naše krajeve. Osim što je ovo bila prilika da se uživa u jedinstvenom koncertu, ovo je također bila izvanrendna prilika da mu postavimo nekoliko pitanja. Skupina novinara (među kojima je i bilo izaslanstvo naše redakcije) uspjela ga je uhvatiti na dan koncerta u Villi Angelini koja se nalazi nedaleko od Ljetne pozornice u Opatiji.
Jeste li ikada razmišljali o tome da napravite album bez gitare u prvom planu, s uključenih mnogo drugih instrumenata. Album koji bi najviše za vas kao skladatelja bio izazov?
Donekle radim to kod kuće kad komponiram i radim razne demoe, ali iskreno gitara je instrument koji mi najbolje leži, dok s ostalim instrumentima zvučim više kao amater. Mislim da ne bi bilo smisla dati ostalim ljudima da to čuju osim glazbenicima s kojm radim.
Da li je teško ostati svoj u današnjem svijetu glazbe?
Davno, kada je umro Jimmy Hendrix, shvatio sam da je jedna od najtežih stvari za njega bilo što je počeo prezirati to zbog čega je bio popularan, jer nije odražavalo njegovu bit, unutrašnji osjećaj. Zato sam rekao sam sebi ako ću ikada imati kontrolu nad vlastitom srećom u glazbi pokušat ću ostati dosljedan samome sebi, tako da mogu živjeti s uspjehom. Većinu puta uspjeh je ono što ubije umjetnika. Nažalost, bila je to jedna lekcija koja je Hendrixa stajala života. Mislim da imam sreće što sam mogao na tuđim greškama to naučiti, tako da slušateljma mogu u potpunosti dati sebe kao glazbenika.
Što mislite o drugačijoj glazbi od vaše i gitaristima koji su stilski različiti od vas?
Ima mnogo raznovrsnih gitarista u svijetu. Odrastao sam slušajući svu glazbu koja se nudila u to vrijeme. Moja pozadina kao slušatelja i ljubitelja glazbe uključuje glazbenike i gitariste kao što su Neil Young, Wes Montgomery, Syd Barrett, Johnny Winter, Brian May, kao i gitariste s kojima imam sličnosti poput Jimmija Hendrixa, Jeff Becka, Jimmyja Pagea, Eric Claptona koji su također radili instrumentalne skladbe. Sviđa mi se činjenica što ima toliko raznovrsne glazbe u svijetu i cijenim svu glazbu bez obzira na žanr, ako naravno nešto vrijedi.
Na albumima prije, ali posebno na ovom, uspjeli ste stvoriti taj ‘late night drive’ osjećaj pri slušanju, koji budi u čovjeku pregršt pozitivnih emocija, ponekad čak nekakvo premeditativno stanje. Je to bio vaš cilj? Da li se vi tako osjećate slušajući ovaj album?
Volim čuti ovakve reakcije na album. Želim da mi glazba bude evokativna na nekoliko nivoa, kao što su skladanje, izvođenje, snimanje i miksanje. Željeli smo to postići. Također želim da glazba bude stimulativna, i intelektualno i osjećajno. Želim da se ljudi mogu prepustiti grooveu i zaborave na sviranje gitare ako to žele u nekom posebnom trenutku. Svekupni dojam albuma koji sam želio postići je da ilustriram unutrašnja previranja i demone ‘velikog gitariste’, a otud i naziv albuma “Super Colossal”.
Možete li povući paralelu ovog albuma s albumom “Surfing With The Alien”. Neki kritičari tvrde da vide tu povezanost, ili se možda varaju?
Da, jedanput sam nešto spomenuo direktoru Relativity Recordsa, davne 1987. godine, kada me upitao nakon izdavanja albuma “Not Of This Earth” kako će izgledati moj slijedeći album. Nije bio siguran hoće li produžiti ugovor sa mnom za slijedeći album. Moj odgovor ga je iznenadio. Rekao sam mu da vjerojatno misli da sam samo u Jimmy Hendrix, Jeff Beck, Eddie van Halen i Alan Holsworth furki. Ali rekao sam mu da volim i Chuck Berryja, i da želim istaknuti u glazbi sve što volim u rock’n rollu, r’n’ b-u, soulu, funku, metalu, fusionu i napraviti album kojeg je zadovoljstvo slušati, i koji ne mora biti mračan i tehnički savršen da bi bio moćan.
Smiješno me je pogledao i upitao na šta točno mislim, a ja sam mu odsvirao “Midnight” i “Satch Boogie” kao dvije dijagonalno različite skladbe. Mislim da ga je to uvjerilo i pokazalo u kojem smjeru ja želim nastaviti svoj rad, te da ima budućnosti u tome. Često to spominjem jer neki moji albumi idu malo u jednom smjeru, neki u drugom, ali poveznica između ovog albuma i “Surfing With The Alien” jest u tome što slave moje glazbene korijene. Mislim da su ti albumi više slušljiviji iz perspekitve nekoga tko nije glazbenik.
Pokazuje li vaš sin interest za gitaru i glazbu općenito?
Da, svira gitaru gotovo svaki dan. Imamo isti ukus. Sluša dosta glazbe iz ’60-ih i ’70-ih, ali pošto mu je 13 godina, sluša i dosta današnje glazbe, tako da dobiva zanimljiv spoj onoga što ga definira. Ima dobar osjećaj za vrijeme i dobar sluh, pa često sviramo zajedno.
Da li želite suradnju i da li razmišljate o suradnji s nekim drugim glazbenicima?
Naravno, maštam o tome kako bi bilo odlično napraviti album s Jeff Beckom, Billyjem Gibbonsom ili Brianom Mayjem. Ali svi smo dosta zauzeti s vlastitim projektima, pa se samo možemo nadati zajedničkim jammovima svakih par mjeseci.
Ljudi imaju običaj rangirati gitariste prema tehnici sviranja (obično tko je brži). Slažete li se da tehnika bez znanja komponiranja, bez strasti, bez nečega duhovnog u svemu tome se svede na puko vježbanje ljestvica?
Da. Mnogi učitelji gitare će vam reći da njihovih 20-tak učenika najbrže svira gitaru, ali su nesposobni odsvirati melodiju ili skladbu koja će barem 25-ero ljudi u sobi učiniti sretnim i zbog koje će vas oni ostati slušati. Nažalost, u našem rječniku nemamo prave riječi ili fraze za to umijeće na koje stvarno slušatelj reagira. Riječ tehnika često opisuje vježbe koje ilustriraju glazbeniku pojmove kao ključ, tempo i artikulacija. Trebamo smisliti nove fraze koje govore o tehnici nadahnjivanja, buđenju osjećaja u ljudima. Ali, to me sve skupa ne smeta. Nisam najbrži gitarist, niti se trudim biti. Kada netko to spomene, očekuje da reagiram, a ja zapravo ne marim za to.
Na turneji vas prati Adrian Legg. Zbog čega ste se odlučili pozvati njega na ovu turneju?
Imali smo zajedničku turneju ’92 i ’93. S njegovom glazbom sam se upoznao preko Relativity Recordsa. Mislim da je briljantno to što radi. Veliki je skladatelj i izvođač. Njegova tehnika sviranja je unikatna. Naime, da bi odsvirao akorde i melodije mijenja tuning svoje gitare trenutačno tijekom skladbe, što je nemoguće na običnoj električnoj ili akustičnoj gitari. Zato je razvio posebne mašinice koje mu to omogućavaju. Ali kada on to radi, to se može vidjeti samo promatrajući ga, ne primjećuje se pri samom slušanju, te zapravo u tome leži ljepota njegove glazbe. Osjetio sam potrebu da ga čujem ponovno, te smo imali sreće da je mogao na turneju s nama.
Ima li kakvih novosti u vezi G3 turneje?
U rujnu nastupam u Južnoj Americi s Johnnom Petruccijem i Eric Johnsonom, a zatim u Australiji sa Steve Vaiom i Johnom Petruccijem. Imamo planiranu turneju u Americi u kasnu zimu i nadam se da ću doći ovdje nazad u Europu u ljeto s drugom postavom.
Koja bi to mogla biti postava?
Koga biste htjeli vidjeti?
Pa vas, Steve Vaija, Eric Johnsona, John Petruccia, po mogućnosti sve.
Tada se to ne bi zvala G3 turneja, već vjerojatno G8 turneja. (smijeh)
izvještavaju: Marko Matković i Nikola Klisović
foto: t.c.
