Putniče namjerniče, gdje nestaše radost i spontanost?

    1590

    Korpiklaani + Arkona + Stribog

    120Kn - 160Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 4.11.2015. @ 19:30
    Mjesto održavanja: Tvornica kulture Zagreb , Šubićeva 2

    Nekoliko je godina trebalo da se koncertna metal scena u nas polako počinje dizati na razinu one od 2012., kada je započeo, pa mogli bismo čak i reći, strmoglavi joj pad.

    U te se tri i pol godine i više nego prepolovila ponuda koncerata, razlog čemu je bila sve slabašnija posjeta, poput koncerata Korpiklaanija, Accepta, Paradise Losta, Meshuggaha, Hypocrisya ili Amorphisa, na kojima jedva da se okupila koja stotina ljudi, a čak i jedan Sabaton, ‘potpomognut’ s Eluveitie i Wisdom, nije donio očekivan interes publike.

    Kako davno rekosmo, prevelika ponuda u nas i bližoj nam regiji, ali nadasve prazniji džepovi, dva su glavna, s time da je ovaj drugi glavniji od glavnog, razloga da je odaziv publike dugo bio daleko ispod očekivanja. Bio je tu i fijasko s Underwallom 2014., gdje su se otrovne strelice možda i previše odapinjale u samo jednom (ili u dva-tri pravca), i činilo se da će za oporavak scene, odnosno vraćanja ‘kulture posjeta’ metal koncertima trebati duže vrijeme. Istina, bilo je u spomenutom periodu i fino posjećenih (Slayer, Down, Iron Maiden, Iced Earth, Amon Amarth, Crowbar i još koji), no to su bili ili trendovski koncerti, na kojima je baš fora biti, ili imena s kojima se ne može promašiti.

    Da bi se nešto moglo promijeniti na bolje počelo se naslućivati u veljači sa Sabatonom, pa su organizatori koncerata dio nastupa počeli sve ozbiljnije (opet) usmjeravati prema našim dvoranama. I sudeći po posjeti i atmosferi na koncertima ‘polovnog’ Venoma, Marduka ili Paradise Losta, nije se pogriješilo, a dodatni dokaz je i činjenica da je koncert Korpiklaanija i Arkone, zbog rasprodanih kapaciteta, iz Vintage Industrial Bara, preseljen u Tvornicu kulture.

    Dakako, nisu se sad najednom metalci obogatili, dapače, u financijskom im se pogledu baš i nije puno toga promijenilo na bolje u odnosu na 2-3 godine ranije, ali puno je lakše udovoljiti osobnim zahtjevima i željama, ako je ponuda manja. Samim tim, logično, kad ih gotovo i nema, ‘glad’ za koncertima bude veća, pa se i to nešto malo para lakše raspodijeli na neke stvari koje baš i nisu (životno) važne.

    Dio te raspodjele zahvatio je i koncerte Arkone i Korpiklaanija, koji su okupili sasvim pristojan broj ljudi u Tvornici, rekli bismo 600-injak, onako, po slobodnoj procjeni, a vrlo lako moguće i više. Što je svojevrsno iznenađenje, prisjetimo li se da je daleko jača i brojnija ekspedicija predvođena Korpiklaanijem, 2012. godine u Boogaloo dovela jedva 200 ljudi. No nešto od gore navedenoga, plus činjenica da je Korpiklaani jedan od miljenika zagrebačke publike, očito je rezultirala ovim, i više nego dobrim posjetom.

    Domaći support bio je Stribog, ali na njihov se koncert, opravdano, zakasnilo, no svejedno ostaje žal za, vjerojatno, još jednim dobrim nastupom perjanica domaćeg folk metala.

    Kako se strogo poštivala satnica, što je u zadnje vrijeme pravilo za svaku pohvalu, u 20:30 na stageu se pojavila ruska Arkona predvođena pjevačicom Mashom i započela svoj prvi zagrebački nastup dosta teškom, dugom i razgranatom pjesmom polu-progresivne forme “Yav”, ‘title trackom’ aktualnog albuma iz 2014. Koja, kad je već odabrana, jedino odgovara za početak, dok se publika još ugrijavala. Iako, bend je dočekan toplo, glasno i srdačno od samog početka nastupa i sve su mu pjesme, na mahove s više, a na mahove s manje entuzijazma, snage i energije, bile praćene od ekipe s podija.

    S druge strane, Arkona baš i nije bila na očekivanoj visini zadatka, dojam je da je koncert bio više, kako to volimo reći, odrađen, nego srdačan, prisan i druželjubiv. Uz to, stariji fanovi mogli bi zamjeriti što je u jedan sat nastupa ‘utrpano’ deset pjesama iz drugog, uspješnijeg, pa i komercijalnijeg perioda djelovanja, a najveća pozornost, s četiri numere, dala se albumu “Goi, Rode, Goi” iz 2009., s kojim je, svojedobno, i započela popularnost benda van granica matične mu domovine Rusije.

    Muziku podržava

    Korektnosti i profesionalnosti izvedbe teško da se puno toga može prigovarati, no ima se činjenici da su gitare mahom bile pretihe, te da su bubnjevi i bas često ‘gazili’ Mashine clean vokale, pa bi se jedva čuli. Možda i zato jer se u njezinim, inače razornim, screamovima i growlovima osjećalo previše rutine, a premalo, od nje uvijek nuđene, strasti.

    A čini se i zamora. Ono što jeste fino ‘leglo’ su frule, flaute i gajde, kao i matrice, koje su glazbi davale moćan folk izričaj i odvodile koncert malo više u pravcu nedostajajuće spontanosti, nego čiste profesionalnosti, na kojoj se, dojam je, dosta razmišljalo, da ne kažemo inzistiralo. Kontakt s publikom svodio se na onaj gitaristov, koji se nekoliko puta razmahao glavom, štogod promrmljao, prošetao stageom i s flautistom-gajdašem otpjevao nešto back vokala, a Masha se, usprkos puno napravljenih metara na kratkoj relaciji i glavo-mahanja, publici uglavnom obraćala riječima “Hvala Zagreb, hvala Croatia“.

    Iako, mora se priznati da je zna probuditi, dići je i u momentima kada si uzima kratkasti odmor, a tu je svoju poznatu karakteristiku, karizmu lidera i motivatora, ipak, premalo koristila, pa se na momente, u trenucima kratkih predaha publike, skoro pa znalo osjećati da smo na nekom psycho rock nastupu, a ne folk metal ‘raspašoju’. No ipak, daleko više je bilo ovih drugih momenata.

    Tako je recimo, “Ot Serdtsa k Nebu“, najstarija (i ponajbolja) od svih izvedenih pjesama, primljena poprilično mlako, no činjenica da je bila druga na set-listi, nešto takvo dijelom i opravdava. Očekivano, najbolji prijem imale su raskalašenije numere tipa “Goi, Rode, Goi!“, instrumental “Liki Bessmertnykh Bogov” s najzvučnijim skandiranjem bendova imena, zatim “Pamyat“, tijekom koje se najbolje plesalo i ‘polkalo’, pa “Stenka Na Stenku“, te završne “Yarilo“.

    Osim što je bio ugođajno najbolji, finalni dio koncerta i zvukom se odvajao od prijašnje dvije trećine, pa su se tako malo bolje čule gitare, a puno bolje Mashini čisti vokali. Tome usprkos, ostaje dojam da je Arkona puno bolji bend od onoga što je pokazala u Tvornici kulture. I to dojam temeljen na dosadašnjim iskustvima u bliskim susretima s tim bendom. Dakako, sigurno je da su mnogi nazočni koncert doživjeli na dijametralno suprotan način, no to su upravo najveće čari glazbe. Da se o glazbenim ukusima – uvijek raspravlja.

    Set-lista:
    Yav
    Ot Serdtsa k Nebu
    Goi, Rode, Goi!
    Liki Bessmertnykh Bogov
    Zaklyatye
    Na Strazhe Novyh Let
    Slavsya Rus!
    Pamyat
    Stenka Na Stenku
    Yarilo

    Desetka navečer je otkucavala kada su na stage stigli veseljaci iz Korpiklaanija, no već u uvodnim sekundama jasno se uočavalo da nisu veseli kao ranije, a kako je nastup odmicao, vidan i čujan bješe i nedostatak kondicije i forme, pa se sve više osjećala pojačana improviziranost, a puno manje njima svojstven zanos, rasplamsanost i druželjubivosti, dobrovoljnosti i neposrednosti. Kojima su ‘kupili’ publiku diljem svijeta, pa tako i kod nas.

    U nastupu Korpiklaanija još je više nego u Arkone bila uočljivija želja za odrađenošću posla, što možda i nisu htjeli, nije im, moguće, to niti bila namjera, ali ‘na van’ je to tako izgledalo. A mogli su, morali i trebali to napraviti vatrenije, energičnije i s više poštovanja, jer publika im se, ako i obično, nudila ‘k’o na pladnju’.

    Samo ju je trebalo ‘uzeti’ i napraviti zajedno još jednu u nizu nezaboravnih večeri. A tako baš i nije ispalo, pa je koncert na momente bio dosadan, bez obzira na nelošu set-listu, na kojoj je, doduše, bilo skoro pola pjesama sa zadnja dva albuma, jedno sedam sa zadnjeg, no ostatak su fanovima benda bile dobro poznate i uz njih se dalo dobro proveseliti.

    Presjek, praktički, cjelokupne karijerne. Doduše, da se osjeća nedostatak naslova tipa “Tequila”, “Let’s Drink”, “Beer, Beer”, “Korpiklaani” ili “Cottages & Saunas”, to svakako, i da bi one, same po sebi, da su zamijenene nekima, digle sveopći dojam, to nema dvojbe, no i ponuđeno je nudilo dobru zabavu. K tome, tonovi su s vremena na vrijeme ‘izredali’ jedni druge, nije bilo jasnoće u zvuku, premda Korpiklaani i nije ogledni primjerak nečem takvom, no nesrazmjeran omjer tonova i povremena tutnjavost nešto je što se ne bi trebalo doživljavati na koncertima.

    Početak je dobro koncipiran, između dvije nove, “Viinamäen mies” i “Pilli On Pajusta Tehty Noita“, utrpana je provjerena “Journey Man“, što je tvorničku atmosferu polako usijavalo, no zbog ranije navedenih okolnosti nije uspjela doći niti blizu, a kamoli do maksimuma gornjih vrijednost svoga usijanja. Dojam je da se Jonne samo s mikrofonom, bez gitare, baš i ne snalazi najbolje, isto tako da pjeva ili umorno ili s manje žara i volje, ili sve skupa, a dosta se manje pive popilo i jedva nešto malo komuniciralo.

    Također, Cane bješe neuobičajeno suzdržan, i trkački i ‘gitarački’, dok Jarkkova mirnoća s basom jeste uobičajena, kao i Mattijeva bubnjarska, koja je, otkako Jonne nema mikrofonskog stalka, pojačana dekorativnim rogovima. S druge strane, relativno novi članovi, violinist Tuomas i harmonikaš Sami, puno su aktivniji i pristupašniji od svojih prethodnika Jaakke i Juhe, no i daleko manje karizmatični, i s više improvizacija, no sviračke vjerodostojnosti.

    Sve je to skupa priuštilo jednu jedva prosječnu večer uz bend koji je na svim prijašnjima uljepšavao, makar i na kratko, živote onih s kojima se podružio i koji su upravo to očekivali i ovoga puta. No nisu dobili, pa će pričekati neku drugu prigodu. Bilo je tu, doduše, ‘high-light’ momenata, poput spomenutog početka, koncert je fino ‘presječen’ s težom i mračnijom “Sumussa Hämärän Aamun“, no kada se u drugom njegovom dijelu očekivala eksplozija, izuzmemo li rasplesanu “Viima” i “Metsämies“, tijekom koje je Tuomas sjeo na rub stagea i malo ‘očijukao’ s prvim redovima, ona se nije dogodila.

    Tek nešto malo pri kraju, uz poprilično neuvjerljive izvedbe numera “Vodka“, “Rauta” i “Wooden Pints“. A da nije baš sve bilo kako se paniralo, dokaz je i mlaki, slabašni, reda radi poziv na bis, na kojem je, usprkos dobrom odabiru, “Pellonpekko”, “Happy Little Boozer” i “Juodaan Viinaa” pjesama, međusobna interakcija bila jedva nekakva.

    Set-lista:
    Viinamäen mies
    Journey Man
    Pilli On Pajusta Tehty
    Kantaiso
    Lempo
    Sahti
    Kirki
    Ruumiinmultaa
    Petoeläimen kuola
    Sumussa Hämärän Aamun
    Vaarinpolkka
    Viima
    Metsämies
    Kultanainen
    Minä Näin Vedessä Neidon
    Ämmänhauta
    Kylästä Keväinen Kehto
    Vodka
    Rauta
    Wooden Pints
    – bis-
    Pellonpekko
    Happy Little Boozer
    Juodaan Viinaa (Hector cover)

    Koliko god da ovaj koncert nije (u potpunosti) opravdao očekivanja, referirajući se na poduži uvod ovog teksta, dobro je da se dogodio, jer polako vraća vjeru u metal u nas, kako onima od ranije, tako i mlađoj publici, koje je bio sasvim solidan broj i koja će u bliskoj i nešto daljoj budućnosti biti njegov glavni generator. A Korpiklaani? Neka ih, nisu bili pravi, ali volimo ih i dalje i čekamo neko novo druženje na kojem će biti raspoloženiji i u svom uobičajenom ‘elementu’.

    Muziku podržava
    Stisni