Zvuči blago rečeno fantastično

Svoj prvi zajednički koncert Matija Dedić i Šimun Matišić odsvirali su 8. srpnja 2014. godine u atriju zagrebačkog Muzeja Mimara i to sklopu programa Klupsko ljeto kazališno-glazbene scene Amadeo, a nastup je nakon dvije i po godine objavljen kao live album pod nazivom “Fortune Smiles”.

To mora da je bila večer za pamćenje jer ovaj album, kao njen odraz, zvuči blago rečeno fantastično. Na repertoru je bio moderniji jazz, pa su se na listi tako našle interpretacije Keitha Jarretta, Pata Methenya te Chicka Coreae.Matiju Dedića nema potrebe dodatno predstavljati, a za one koji ne znaju tko je Šimun Matišić, radi se o hrvatskom mladom jazz glazbeniku, kojeg se s obzirom na primarni instrument, vibrafon, već kao tinejdžersku jazz zvijezdu počelo uspoređivati s velikim Boškom Petrovićem.Matišić iza sebe ima impresivan CV, a suradnja s Dedićem jedna je od boljih referenci koje se na ovim prostorima uopće i mogu dobiti. No, čast na suradnji slobodno može biti obostrana. Unatoč razlici i u godinama i u iskustvu, ovdje se radi o glazbenicima koji sigurno mogu učiti jedan od drugog.“Fortune Smiles” istkan je čudesnim dijalozima vibrafona i klavira i unutar nešto manje od osamdeset minuta svirke teško da bi itko pronašao ton viška. Na ovim izvedbama Dediću i Matišiću lako bi pozavidjeli i Jarrett i Metheny i Corea.

Izvedbe Pata Mathenya, s posebnim naglaskom na prekrasnoj “Farmer’s Trust“, ističu se kao najinteresantniji trenuci albuma budući da se najvećim dijelom radi o izvorno gitarstičkim skladbama. A također i Coreaova virtuoznost poslužila je kao dovoljno dobar nacrt za vrhunske izvedbe. Ogoljene “Armando’s Rhumba” i “La Fiesta“, lišene bubnjeva, gudača i puhača, u izvedbi Dedića i Matišića, kako je i za očekivati, zvuče podjednako impresivno kao i originali.

Kod interpretacija Jarrettovih klavirskih skladbi osnovna smjernica također bi prije bio vlastiti muzički izričaj nego neodstupanje of forme originalne skladbe. Zato je Jarrett ovdje još jedno polazište ili temeljni okvir unutar kojeg i Dedić i Matašić vješto dokazuju svoju muzikalnost. A ta muzikalnost, nenadmašiva je igra kojoj u glazbi općenito treba težiti i kojoj se samo odvažni, nažalost i rijetki, prepuštaju.

Posve je očigledno kako ovaj zvučni zapis predstavlja izuzetnu uigranost dvojice instrumentalista, pa bi u zaključnim razmatranjima valjalo samo zaželjeti želju da nakon ovih čudesnih interpretacija vrhunskih kompozitora jazza na red dođe i izvorni autorski materijal ove dvojice majstora improvizacije.