Uživajte, heartagrameri

Nisam siguran ima li ikoga kome na spomen grupe HIM padne na pamet ikoji član benda, a da nije Vile Vallo. Poistovjećivanje i nije tako bezobrazan ili nelogičan potez, ali ima jedna činjenica koja mi je vratila vjeru u – bendove.

Bubnjar, poveći čovjek koji se skriva iza nadimka Gas Lipstick nešto se ozlijedio i preporučeno mu je da pauzira od sviranja. Jesu li oni zbilja tako dobri prijatelji i složan bend da su ga čekali, ili nisu mogli naći bubnjara voljnog svirati tako jednostavno (bubnjari AC/DC i Prljavog kazališta valjda nisu bili dostupni) – nemam pojma. Ta mala odgoda razvukla je period od zadnjeg albuma na tri godine što je rezultiralo – ničim posebnim.

Gazda benda kaže “Zbilja nema razloga da mi sad odjednom snimimo techno ili reggae album!” i mislim da je time definitivno opisao sve što je ikada stajalo iza izlizane fraze ‘Ako nije pokvareno, ne popravljaj!’ I upravo je to “Tears On Tape“!Što da drugo čovjek pomisli kad čuje klavirom vođeni riff naslovne pjesme nego da je to jednostavni povratak u uspješnije doba?! Čak i povremeno dobri rock riffovi (“Hearts At War“) bivaju zaprašeni pjevanjem i aranžmanima iz 90′. Singl “All Lips Go Blue” vjerojatno je najtipičniji primjer Himove pjesme i Himovog proračunatog odrađivanja svih postulata koje fanovi žele čuti. Ma koliko god su i fanovi i te muzičke fore već odrasli i ostarili.

Refreni redovito pršte gitarama, a kitice redovito bivaju tiše i ispunjene njegovim glasićem koji se opet bavi poznatim temama – “There’s no love/No love will be enough for what I’m feeling / No love / No love will be the end / Of this dreaming of you” na “No Love“.

Ako smo do sada slušali kako zvuči njegova ljubavna interpretacija Roya Orbisona, onda ona druga strana medalje – koju on naziva ‘inspiriranom Black Sabbathima’ – leži negdje u sporoj, mračnoj i žešćoj “W.L.S.T.D.” (punog nesretno-romantičnog naziva “When Love Starts To Die”).

Osim toga – četiri interludea i ostatak fillera sačinili su još jedan tipičan HIM album. Toliko tipičan da je odlučio apsolutno nezapaženo proći pored ikoga tko ih i prije nije slušao. Pjesme nisu preuzele niti najmanji rizik (kao što mi se, valjda pogrešno, pričinilo na “Venus Doom” – ) – tri minute uobičajenog pop-rock aranžmana, ljubavnih tema i gothic atmosfere. A gdje tu smjestiti riječ ‘metal’ iz njihovog samoprozvanog žanra ‘love metal’, sami Bog zna…

Ali, koga uopće briga za to?! Ako oni imaju svoje fanove i ako su ih poželjeli počastiti naručenim menijem – imamo još jednu lijepu i sretnu muzičku priču. Koliko god ona nesretno zvučala.