Unutar šest žica leže Dalmacija i renesansa

Damir Halilić Hal jedan je od najpriznatijih hrvatskih gitarista izvan granica Lijepe naše i jedan od najpodcjenjenijih glazbenika unutar tih teško stečenih avnojevskih granica. Lista njegovih suradnika svjetskog renomea ogromna je, ali to mu očito ne pomaže da dođe barem do popularnosti nekih naših jazz gitarista, ako o estradnoj popularnosti ne smije ni razmišljati.

Na posljednjem svom albumu “Mare Nostrum” iskombinirao je klasičnu gitaru, renesansne minijature i dalmatinsko glazbeno naslijeđe, a sve je snimljeno na akustičnoj gitari bez pomoći drugih instrumenata. I čini se da drugi instrumenti, osim povremenog ženskog vokala, nisu nimalo potrebni. Jer on to sve može sam.Kad se čuje primjerice pjesma “Bura“, shvaća se na prvu da njegov način sviranja gitare nikako ne odgovara naslovu pjesme jer zvuk je mnogo bliže tornadu. Koji privlači sumnjičave, a otpuhuje površne.Između posljednjeg albuma Miroslava Tadića i Teofilovića “Vidarica” i ovog ostvarenja mogu se povući vrlo jasne paralele, s dodatkom da je kod Tadića puno primjetniji minimalizam, dok se Halova gitara povremeno diže do goropadnih vrhunaca zbog maksimalizma. Maksimuma koji Hal izvlači iz svoje gitare.

Kompozicije se lako mogu podijeliti na dvije grupe; jednostavno rečeno – na dulje i kraće skladbe, s time da su dulje skladbe sličnije hrvatskoj i mediteranskoj etno zb(i)rci, dok nas kraće minijature vode 500 godina unatrag, ravno do renesanse. Na tu podjelu upozorava i autor teksta u knjižici koja dolazi s albumom.

Između te dvije kategorije teško se odlučiti za bolju, ali kad se čuje minijatura “Boj” i kad se upiju ti srednjovjekovni zvukovi na akustičnoj gitari, upareni s poletnim ženskim vokalom, pobjednik se barem mrvicu naslućuje.

Album ima čak 19 skladbi i, sa svojih 45 minuta, čini se možda ipak mrvicu predugačak, s obzirom da na žanr i jedan instrument ne bi bilo loše da je minutaža na izdanju na kraju bila za pet do deset minuta kraća.

Tu se može povući i glavna zamjerka albumu jer ponekad može zazvučati malo previše razvučeno. Također, frekvencija kompozicija jedna dulja-jedna kraća potpuno je logična, ali pomalo je čudno slušati album na kojem jedna ideja traje 50 sekundi, sljedeća pet minuta pa onda opet iduća 30-ak sekundi.

Iako je pomalo teško u jednom mahu preslušati album, iako on neće doći ni blizu onoga što često zovemo ‘najšira publika’, iako se nekome samo jedna gitara, uz minimalnu asistenciju atmosferskog pjevanja, može činiti malo napornom, teško je pobjeći od zaključka da bi uz riječ umjetnost u hrvatskom rječniku trebala stajati, ako već ne ova zbirka pjesama, onda barem akustična gitara.