Udri brigu na veselje

Producent i jedan od dvojice ‘Crnih ključeva’ Dan Auerbach friško potpisuje dvije produkcije: jedna je “Ultraviolence” sadcore princeze Lane Del Rey, a druga je “Supernova” kantautora Raya Lamontagnea.

Po svojim tonovima i tematici ova dva albuma djeluju kao yin i yang: dok Lana Del Rey ne zna što bi sa sobom u građanskom ništavilu, mladenačkom Rayu je za cijelu sreću ovog svijeta dovoljno sunce, vjetar, more i trava (i to ne nužno ‘ona’ trava).Sudeći po njegovom novom, petom albumu, Ray Lamontagne pobornik je teze da se živjeti počinje nakon četrdesete. Kako drugačije objasniti čitav set suncem okupanih pjesama iz kojih se sjaji optimizam i radost života, nevino zaljubljivanje te težnja jednostavnom životu.

Albumom dominira power-pop stare škole kod kojeg nema tajni, ali ima uvjerljivosti te zanesenjaštva. Lamontagne se prezentira kao tip u čijem je društvu ugodno biti i kraj kojeg ćete bar na trenutka zaboraviti tričarije kao što su rata kredita, skupo ljetovanje, ili računi za režije.

Osnova je akustična gitara, na sceni je prozračno antikno zvukovlje, a svako malo iskoči kakva zabavna audio-điđamiđa, zabavan, možda ekscentričan ukras. Poput Waynea Coynea iz The Flaming Lipsa, Ray pjeva u falsetu ili propuhuje vokale, koje je valjda snimao dok je gledao u ljetni zalazak sunca i ne opterećuje se baš ničim, osim fantazijama, kao što je to slučaj u ekscentričnom valceru “There’s No Other Way” ili uvodnoj “Lavender“, a ljubavne pjesme “Supernova” ili “She’s The One” evociraju ‘good time music’ starih dobrih Lovin’ Spoonful. I kao što je to slučaj s radovima stare bande Johna Sebastiana koja ne zna za krizu, i uz Lamontagnea osmijeh je zagarantiran.