Pristojna Alicia Keys postala istinska buntovnica

Jačanje samosvijesti, odbijanje da se svima svidi i zauzimanje stava nije tema koju je na svom albumu obradila Beyonce Knowles. Sličnim putovima je krenula i Alicia Keys.

Osnovna je razlika ipak manje blještav album od “Lemonade“, s manje srdžbe i bijesa, kao i s manje zvjezdanih gostiju. Ipak ne može Jack White doći ‘samo tako’ i Aliciji… no i bez njega, Alicija je složila pitak, zabavan i oštar album koji suvislo upisuje raščišćavanje s raznim stereotipiziranim očekivanjima od pripadnica ljepšeg spola.“Here” je album kojim Alicia raskršćuje s mainstream popom i više uranja u soul, jazz, rhythm and blues i hip hop. Po albumu je raspoređeno nekoliko recitativa i nekako ostavlja dojam o prevelikoj duljini albuma, no riječ je o zanimljivom albumu kojim skoro bivša mainstream izvođačica propitkuje slobodu izbora i spremnost na autentičan život i to u većoj mjeri nego 90% indiejanera ovog svijeta.Prije svega, tu je neodoljiva “Girl Can’t Be Herself” koja donosi jasan i pristojan ‘jebite se’: “In the morning from the minute that I wake up, what if I don’t want to put all that make up? Who says I must conceal what I’m made of? Maybe all this Maybelline is covering my self-esteem?”, naravno upakiran uz pijevnu blues melodiju, ali bez cifranja i uljepšavanja. “More Than We Know” je također uspjela budnica sa stihovima na refrenu: “We can do more than we know, there’s more than we know”.No, nije sve banalno ‘jedno jaje buč, a mi cure čuč’. “Illusion of Bliss” će s muzičke strane podsjetiti na remek-djelo grupe Sly and The Family Stone “There’s A Riot Goin’ On”, a s tekstualne, Alicia priča priču o ovisniku koji se (bezuspješno) želi podići s dna. Alicijina perspektiva na ovom albumu je jasna: dominantan nerv kojim je radila ovu kolekciju je želja za slobodom i odbacivanjem nebitnog, pri čemu je zadovoljavanje svojih potrošačkih, nebitnih potreba tek mrvicu bolje od zadovoljavanja ovisnika svojih potreba. Možda je u pravu – svi smo mi robovi navike i navike nas katkad same od sebe, da to ni ne primijetimo, strpaju u zatvor ‘samo tako’.

Uostalom, omot već sam govori za sebe, na njemu je Alicia, bez trunke šminke, pristojno raščupana – eto dokle smo došli – da nam pristojna djeca kao Alicia Keys budu istinski buntovnici, a nekakvi hipsterski rockerčići a la The Strokes ili Royal Blood samo isprazni zabavljači.

Bonus pjesme na ovom izdanju nam donose jedan pogodak (“Hallelujah” koja nije ona “Hallelujah”) i jedan promašaj (baš beznačajna “In Common”). Iako nije esencijalna ploča u prošloj godini, Alicia ovim izdanjem nije razočarala, nego hrabro pokazuje da ne spava na lovorikama, nego slijedi svoje muze, ipak manje uspješno nego što je to bilo na prethodnom albumu.