Soundtrack za mamurna jutra

Kultna figura zlatnog doba punk scene, dr. John Cooper Clarke, u suradnji s Hughom Cornwellom iz The Stranglersa, nedavno je osvježio diskografiju sedmim studijskim uratkom.

Inicijator čitavog projekta zapravo je Cornwell, koji je album producirao te je odsvirao sve gitare, dok se Clarke, osim glasom, ipak nije koristio svojim najmoćnijim oružjem – punk poezijom.Clarkea se naime ne može toliko promatrati kroz prizmu glazbenika u pravom smislu te riječi, koliko kroz prizmu istinskog punk pjesnika. Kao takav Clarke je krajem ’70-ih i početkom ’80-ih godina objavio šest albuma citirane autorske poezije, uz povremenu pratnju bubnja, basa i gitare. Posljedni takav uradak, “Zip Style Method”, objavljen je davne 1982. godine, tako da se “This Time It’s Personal” može smatrati svojevrsnim diskografskim povratkom, barem glasom, ako ne već i nasnimljenom poezijom.Radi se o obradama deset pop i rock’n’roll evergreena Conwaya Twittya, Ben E. Kinga, Johna Leytona, Richiea Valensa, Richarda Harrisa i drugih, izvorno napisanih i objavljenih u razdoblju od 1922. do 1968. godine. Tandem Cornwell/Clarke na svakoj je pjesmi ostavio specifičan osobni pečat tako da album na prvu zvuči kao potpuni autorski proizvod.

Podosta osebujnog glasa Clarke je deset vječnih hitova začinio glasom koji bi u nekoj alternativnoj stvarnosti mogao pripadati i vremešnom Sinatri, s tim da taj alternativni Sinatra posjeduje punkerski stav i da se neki slučajem noć prije studijskog sessiona pošteno uneredio starim djedovim lijekom protiv kašlja.

Ovakvi nostalgični evergreeni, bilo da se radi o rock’n’roll standardima ili sladunjavim sentišima, u Clarkeovoj izvedbi zvuče kao soundtrackovi za mamurna jutra. Taj šarm već se nazire u prvim sekundama uvodne ljuljkajuće “It’s Only Make Believe” i ponavlja se tijekom svake druge naredne pjesme.

“Way Down Yonder In New Orleans” iz 1922. i westernom nabijena “Johnny Remember Me” iz 1961. godine najzanimljiviji su trenuci albuma. Ni blizu originala, dakako, no ne može se poreći kako se ovdje radi o obradama s karakterom. One zvuče i suvremeno i retro, te u većoj mjeri nisu lišene ugodne nostalgije.

Najveća prednost ovog izdanja je izvlačenje evergreena iz naftalina. No premda od bezvremenskih osnova nije napravljen drastičan odmak, a poželjna vlastita interpretacija odrađena je ipak hrabro i beskompromisno, postoji oveća šansa da Clarke-Cooperove verzije primjerice “MacArthur Parka”, “Donne” i ostalih, neće baš naići na oduševljeno odobravanje od strane fanova Richarda Harrisa, Richiea Valensa i drugih izvornih izvođača odabranih obrađenih naslova.

Međutim, štovatelji lika i djela dr. Johna Coopera Clarkea, kao i Hugha Corwella, lako bi mogli biti oduševljeni ovim izdanjem.