Solidna mainstream radijska stanica

Zašto bi Švedska bila prepoznata po svojoj pop-školi, a Norveška ne?

S tim pitanjem se nosi “Cloud Nine” norveškog producenta po imenu Kygo, kojeg u određenim zemljama zovu Kigo, a u drugima Kajgo. Zato njegov album nije kaj god. Napravljen je po imaginarnoj knjizi-kuharici dance-pop muzike sa strogo doziranim i odabranim sastojcima, skandinavski emocionalno suzdržan (jel to lijepa riječ za emocionalno hladan i distanciran?), s pametno posloženim ‘velikim’ refrenima koji ulaze u uho i lako uhvatljivim klavijaturističkim dionicama. Aha, tu su i lagani dance ritmovi. “Cloud Nine” donosi sve što prosječan radijski slušatelj najslušanijih radijskih postaja želi čuti i protiv čega se teško boriti. Naprosto, glazba je roba, a iz aviona je jasno da ova roba ima kupca. Točka. Razni vokalisti, razni dance-pop smjerovi čine slušljivu, ali prebrzo zaboravljivu zvučnu masu koju nije problem slušati i ignorirati. Takva muzika ima pristup radiju, jer je politički korektna, nikog ne dira previše, ide niz dlaku i niz uši, svaka pjesma može biti hit, svaka pjesma danas sutra može biti himna širokih narodnih masa. I sad dolazimo do druge strane.

Kompoziciji, aranžmanima i izvedbama se nema što prigovoriti. Sve je napravljeno kako treba, štreberski, sa stilom, ma sa svime, osim s onim nečim što će slušatelja ponijeti da to opet posluša. Muzika je dovoljno dobra da se, ako se čuje na radiju, ne promijeni stanica.

Najbolji dojam ostavljaju “Firestone” i “Happy Birthday” gdje su najveći posao davanja emocija pjesmi učinili pjevači i to na način da vokal rezonira s instrumentalnom cjelinom (a možda je Kygo naprosto znao dobro odabrati, nikad nećemo znati).

Bez obzira na izrečene primjedbe, Kygo ne treba brinuti, za njega nema zime. Zakon velikih brojeva će upaliti, bit će hitova, bit će i para i slave, i to mnogo veće nego s ovim albumom. A to je za debi album najbolja vijest.