Muzej bezuvjetne predaje

    2197

    Primal Scream

    Riot City Blues

    Datum izdanja: 27.06.2006.

    Izdavač: Sony / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Country Girl
    2. Nitty Gritty
    3. Suicide Sally & Johnny Guitar
    4. When The Bomb Drops
    5. Little Death
    6. The 99th Floor
    7. We’re Gonna Boogie
    8. Dolls (Sweet Rock And Roll)
    9. Hell’s Comin’ Down
    10. Sometimes I Feel So Lonely

    Bobby Gillespie sigurno ima opaku kolekciju albuma. U njegovoj se fonoteci zasigurno može naći sve od Alice Coopera, preko The Kinksa, Byrdsa, Davida Bowiea, Patti Smith, The Rolling Stonesa, pa sve do Kraftwerka, The New York Dollsa i mase drugih r’n’r bendova. Slaganjem svih tih zvukova jedan na drugi, Gillespie je izgradio svoju glazbenu karijeru, a koliko je u tome bio uspješan možete čuti na devet studijskih albuma benda kojeg je osnovao još tamo negdje sredinom ’80-ih – Primal Screama.

    Iako je Primal Scream oduvijek posezao za svojim glazbenim uzorima u kreiranju vlastitog zvuka, Gillespie je 2000. tvrdio da je to jedini moderan rock bend u Britaniji, dok su svi ostali previše retro. Zbog njegove nestalne stvaralačke prirode i prevrtljivosti, Primal Scream su svakim novim albumom donosili i novi zvuk, što je u jednom povijesnom trenutku (1991.) rezultiralo “Screamadelicom”, albumom koji je pokušao spojiti indie rock i plesnu glazbu i u tome, izgleda, i uspio.

    Slijedeći album- “Give Out But Don’t Give Up” nije bio toliko uspješan kao njegov prethodnik, možda zbog Gillespijevog ponovnog pokušaja povratka r’n’r korijenima. Ponovno eksperimentiranje na “Vanishing Point” vratilo je Primal Scream elektronskoj glazbi, dok je “XTRMNTR” iz 2000. zvučao kao pokušaj izvikivanja političkih parola na elektronskim podlogama.

    Iako se može činiti da je Gillespieu, nakon svega, ipak presušila inspiracija, “Riot City Blues” zvuči kao njegov poslijednji pokušaj da ponovno reciklira jedan bend te tako doda još jedno ime na listu onih koje je kroz godine uspješno oponašao. Samo što je bend o kojem se ovog puta radi Primal Scream, a Gillespie je inspiraciju pronašao u vlastitom dosadašnjem radu.

    Muziku podržava

    Što, naravno, znači da će se i u vezi ovog albuma spominjati razna glazbena imena, ponajviše The Rolling Stonesi i David Bowie. Njihovi su utjecaji, izgleda, neizbježni, ali mi se ipak čini da je ovaj album nešto neopterećeniji od svojih prethodnika.

    To će dokazati već prve tri pjesme na albumu – lepršava “Country Girl“, veselica “Nitty Gritty“, te apsurdna “Suicide Sally & Johnny Guitar“. Žalosno je jedino što ćete nakon ove uvodne tri pjesme album baš i moći prestati slušati, jer njegov ostatak neće donijeti ništa novo i inovativno. Ostatak albuma će funkcionirati kao živući muzej podignut u čast Gillespijevim herojima, svima onima koje ste već nebrojeno puta mogli čuti na ostalim Primal Scream albumima.

    We Are Gonna Boogie” zvuči jednako kao i njezin naslov – smiješno i nevjerojatno da je netko mogao takvo nešto napisati u 2006. godini. Gillespijeva tehnika pisanja tekstova će na ovom albumu doseći vrhunac apsurdnosti te rezultirat nezanimljivim i površnim tekstovima, zbog čega ćete u gotovo svakoj pjesmi naići na barem jednu ‘baby’, ‘sugar’ ili ‘honey’.

    Šetnjom ovim albumom, ja sam se osjećala kao u jednom od onih muzeja u kojima je su izloženi eksponati koji se kreću od antike pa sve do modernizma, ali nakon što ih sve pogledate niti jedan vam se trajnije ne zadrži u sjećanju. A možda je tako i bolje, jer je neke albume jednostavno pametnije zaboraviti.

    Muziku podržava