Regionalna funk-verzija LCD Soundsystema

Dodavanje elektronike u pop-rock zvuk bila je fascinacija mnogima, a posljednjih godina se u svijetu razvila prava mala revolucija jer elektro-rock bendovi niču na sve strane i često su na vrhovima top-ljestvica.

Bendovi tipa The Rapture, LCD Soundsystem, Hot Chip, !!!, Klaxons i mnogi drugi, dokazali su da ima još podosta toga neiskorištenog u glazbi, da nije već sve odsvirano, te da se miješanjem različitih žanrovskih odrednica može napraviti nešto novo, svježe i prije svega zanimljivo široj masi ljudi.

Prijedorski bend DBAU je uvidio svoju priliku za mogućnost da postane vodeći balkanski elektro-rock bend i zasada, iako su još u ‘pelenama’ svoje karijere, uspjeli su steći pažnju kritičara od kojih su neki visoko vinuli ovaj album.

Inače, bend postoji od 2002. godine, a godinu potom izdaju prvijenac “Dbaustel”. Nakon toga su imali nekoliko turneja, zapaženih svirki po festivalima, da bi zadnje dvije godine radili na svom drugom albumu “Mašina” koji je izašao krajem prošle godine.

Album sadrži deset skladbi i tri bonusa što zajedno daje preko sat vremena dobre muzike u kojoj su ispremiješani razni elektronički elementi s pop-rock frazama uz veliki utjecaj funka i psihodelije uz podosta sanjive atmosfere u koje se odlično uklopio možda nedovoljno izražen glavni vokal.

O utjecajima bi se moglo mnogo pričati jer se na albumu može čuti cijela recentna svjetska scena, a kada bih priču malo skratio, rekao bih da su DBAU najviše na tragu Mayalesa uz veću dozu elektronskih podloga koje potiču na ples.

Najbolji momenti albuma su kada bend ‘zabrije’ po svome i uopće se ne obzire na standardne pop-postulate, a to se najbolje osjeća u završnom instrumentalu “Emo” s kojim su se poigrali kao da su na nekom neobaveznom sessionu gdje svatko ima pravo poigrati se sa svojim instrumentom do krajnjih granica, a da se pri tome ne izgubi osnovna melodijska harmonija.

Već u uvodnoj skladbi pokazuju da prije spomenuti žanrovi nisu jedini koje mogu ubaciti u plesno-rockersku atmosferu jer je “Pauk” gotovo dance-metal komad, posebno u refrenskom dijelu gdje su gitare najdistorziranije.

Naslovna “Mašina” je psihodelično-tripozni moment koji bi se lako mogao prodati u vrh svjetske produkcije da ga se malo progura, “Moj prostor/My space” je još jedan siguran ‘killer’ albuma, dok s najrockerskijom “Punkboy” bi DBAU najlakše mogao doći do hita za širu masu jer bi se mnogi mladi mogli poistovjetiti s tekstom pjesme.

Album ipak nije dovoljno ujednačen jer neke pjesme poput “Kreni za mnom” i “Dilu Fireman” nisu dovoljno upečatljive kao ostatak materijala. U “Kreni za mnom” su ubacili techno-ritmove na funky bazu što zvuči kao dvije potpuno zasebne cjeline pa bi bilo mnogo bolje da su te ideje potrošili u dvije različite pjesme, dok “Dilu Fireman” zvuči sterilno, kao neka pjesma koju su napravili Songkillersi pokušavajući zvučati poput Dogme.

DBAU su zasigurno još jedan vrlo vrijedan eksponat regionalne glazbe pred kojim je potencijalno velika karijera, ako se još više (tu prvenstveno mislim na publiku) približimo trendovima koji vladaju na globalnoj razini. Zasad su pomaci mali što se ponajprije osjeća u diskografskom dijelu gdje su mnogi ‘alternativci’ (to bi kod nas bili skoro svi koji ne spadaju u zabavnjake i narodnjake) uspjeli doći do albuma, a sada treba i odjek s druge strane koja mora prihvatiti novi pozitivan trend.

“Mašina” je album koji pruža mnogo zadovoljstva, ali ipak nije do kraja zaokružen kao neki slični primjeri posljednjih godina što će svakako biti dodatni motiv za daljnji rad, budući da su svu svoju energiju bacili samo na glazbu. U prvom redu, u budućnosti od DBAU-a očekujem da će pjesme dobiti još više na ritmičnosti, možda i ponešto progresivnije udaljavajući se od klasičnih pop-formi (u pravcu LCD Soundsystema) ili potpuno suprotno, komercijalizaciju svog zvuka, budući da žive isključivo od glazbe.

Bilo kako bilo, DBAU je vrlo kvalitetan i moderan bend spreman na velike stvari i siguran sam da im karijera može ići samo prema gore što su dokazali i na većem dijelu svog drugog albuma “Mašina”, a tih nekoliko lošijih momenata ćemo tako i onako brzo zaboraviti jer uvijek valja pamtiti samo dobre stvari.