Queens of the Stone Age
Villains
Datum izdanja: 25.08.2017.
Izdavač: Matador
Žanr: Rock, Stoner
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon iskazivanja u stoner rock velikanima Kyussu, John Homme je okolišao po raznim projektima i bendovima, polako se profilirajući u rock personu kakva se u 21. stoljeću doima zastarjelo i klišejasto. Nakon prva tri albuma natopljena nikotinom, alkoholom, valiumom i drugim sredstvima, Queens of the Stone Age su pokleknuli odlaskom Nicka Oliverija i ponovno se tražili u “Era Vulgaris” i vrlo hvaljenom “…Like Clockwork” koji danas stoji kao letvica koju moraju preskočiti, kreativno ali i komercijalno.
Nakon brojnih gostovanja, Hommeove sredovječne krize i tjeskobe s “…Like Clockwork”, ovogodišnji “Villains” se najavio kao novi pronalazak, gotovo parodija ranijeg imidža benda. Queensi su album predstavili mrkih lica u kožnim jaknama, na naslovnici je nečastivi osobno, a i naziv evocira neka davna vremena kad je jedina slika QOTSA bila ona sa četiri opaka tetovirana tipa u kabrioletu dok se iza njih praši kalifornijska pustinja.
Ako je “…Like Clockwork” bio izbrušeni i dobro izrađeni ručni sat, nadogradnja kaotičnog rocka starijih dana, “Villains” pokušava biti korupcija tih vrijednosti, najočitijih u nedostatku Marka Lanegana, Davea Grohla i drugih prijatelja benda koji su zamjenjeni s jednom osobom, Markom Ronsonom, zvjezdanim producentom koji se iskazao s produkcijom “Back to Black” i suradnji s Brunom Marsom, ali mu vrlo očito nedostaje rock akreditacija, što ga je vjerojatno i privuklo suradnji s QOTSA.
Uvodna “Feet Don’t Fail Me” najbolje opisuje tu korupciju, spori uvod polako predstavlja zvuk syntha s Hommeovim jezivim zavijanjem, a prepoznatljivi zvuk gitare tek je na zadnjem mjestu. “Villains” je redefinirao što QOTSA znače u ovom dobu i legendarni gitaristički zvuk i dalje je konzistentan, uglat i uvrnut, no u stalnoj igri sa zvukovima syntha, svemirskim uvodima i dugim pauzama.
“Head Like a Haunted House” zvuči kao povratak formi i s nešto više od tri minute uvjerljivo je najkraća pjesma na albumu. Doima se kao odbačeni materijal Eagles of Death Metal, ne nužno zbog kvalitete nego brzine i nervoze, zbog čega više podsjeća na “Songs for the Deaf” ili stari Desert Sessions materijal u izvedbi The Gun Cluba ili Crampsa.
Najavna pjesma “The Evil Has Landed” podiže drugu polovicu albuma i najbolji je predstavnik QOTSA kakve poznajemo među 48 minuta “Villainsa”. Baraža pulsirajućih, repetitivnih rifova okružuje opis onoga što smo upravo čuli, Hommeov povratak nakon krize i bolesti, njegov drugi pokušaj – “Ain’t gonna miss my chance / near life experience”.
Dio albuma je zabavan, plesni, funky, bilo sa sintisajzerom ili bez njega, a drugi dio se shvaća preozbiljno, s dugim prog uvodima, sanjivim vokalima i industrijski repetitivnim bubnjem koji bi trebao biti zanimljiviji obzirom da je za “Villains” iza njih sjedio Jon Theodore iz The Mars Volte.
Nakon puno preslušavanja, album mi nije u potpunosti sjeo. Rado ću odvrtiti “Fortress” ili “The Way You Used to Do”, ali nalaze se na istom albumu s recimo “Hideaway”, najmanje QOTSA pjesma koju su snimili.
Ne mogu poreći hrabrost zbog suradnje s Ronsonom, ponovnog otkrivenja robotskih solaža i pokoje disco-plesne ambicije, no na kraju se čak i tih devet pjesama ne čine dovoljno koherentnim ili zanimljivim kao cjelina. Možda im trebaju novi Them Crooked Vultures ili “Post Pop Depression” da im prorade kreativni sokovi, a i u 2017. ih možda više trebamo od Queens of the Stone Age.