Ponovno na pravom putu

Desetljeće nakon selidbe u Nuclear Blast, gdje baš i nije održala
početnu kvalitativnu razinu, Sirenia se vratila ‘kući’, u austrijski
Napalm Records.

Tamo gdje je, nakon odlaska Mortena Velanda iz Tristanie, i započela karijeru, koja je puno obećavala. Naime, uvijek se valja prisjetiti kako su prva dva albuma, “At Sixes and Sevens” (2002.) i “An Elixir For Existence”(2004.), vjerojatno najbolja izdanja druge faze goth-metal scene, one s početka novog milenija. “Nine Destinies and A Downfall” (2007.) je bio još jedan u nizu jako dobrih albuma, no tada je počeo pad, da bi se s “The Enigma Of Life” (2011.) dotaklo dno.Opasno približavanje mainstreamu i, nekako očekivani, nedostatak suvislijih ideja ozbiljno je nagrizao bend, no redovi su se ipak uspjeli konsolidirati i stigao je rehabilitirajući uradak “Perils Of The Deep Blue” (2013.), a sada i njegov, to možemo odmah reći, logički nastavak.

Odnosno, još jedno u nizu dobrih izdanja Sirenie, sedmi joj karijerni album “The Seveth Life Path“, svojevrsni nastavak Velandove ‘opsjednutosti’ sedmicama, s obzirom da svaki raniji album ima pjesmu koja u naslovu sadrži tu numeru. No dakle, poput prethodnika, i ovo je raskošan i složen, ‘mesnat’, studiozno-istraživački i zvukovno bogat album, ali i nešto mračnijeg, na momente i trilersko-filmskog ugođaja.

I intenzivan, glasan, te s proširenijim, progresivnijim pristupom komponiranju, gust, izdašan, imućan, napet, oštar, nepredvidiv, ali i fleksibilan poliritmički album, dijelom i s pre-mortalitetnim ambijentom. A za to se, nedvojbeno, našlo i vremena i prostora u 70 minuta trajanja, što ga čini najdužim albumom benda ikada. Ogroman je utjecaj orkestralija, kao i pratećih solo, te zborskog pjevanja, gitare kombiniraju moderniji, raskalašeniji groove zvuk riffova i melodijske solo linije, a nađe se tu i štogod mekanijih, ali delikatesno implementiranih electro-synth-pop elemenata. Važan je utjecaj Mortenovih black/death režanja, dok i dalje ostaju problem Ailyni vokali, koji, jednostavno, nisu dorasli ovako sočnom, zvukovima bogatom, poprilično nepredvidivom, albumu pojačane frustracije i emocionalne bremenitosti.

Jest da se u njezinim pjevanjima osjeća gotičarska potištenost, usnulost, tugaljivost i sanjivost, bolje je to nego nego na ranijim izdanjima, no nedostaje joj autoriteta, a nadasve snage, da se s vremena na vrijeme uzdigne iznad prejakih i raznovrsnih instrumentalnih kulisa. Pa se zna dogoditi da ju orkestralije, gitare, prodorni bubnjevi, pa čak i piano, naprosto – potope. Ukratko, još uvijek više zvuče djevojački polu-zrelo, nego suvereno i ženstveno, nešto u stilu prve primadone Sirenie, Henriette Bordvik. To je, moguće, jedan od glavnih razloga što je zadržan, čini se i pojačan utjecaj grubih, teških, izranjavanih, subverzivnih Mortenovih pjevanja, koji su prijeko potrebna protuteža gitarskim paragrafima, pojačanim zborovima, moćnih orkestracijama i ljupkim, ganutljivim piano melodijama.

Rekosmo da album traje 70-ak minuta, a sastoji se uglavnom od složenih pjesama dužine iznad šest minuta, koje, praktički neprimjetno, ‘uplivavaju’ jedna u drugu i cjelini daju prijeko potreban kontinuitet, bez kojega bi bilo teže zadržati koncentraciju i u konačnici percipirati kako se radi o kvalitetnom izdanju. Istina, ima tu stvari s himničnijim, poletnijim i prozračnijim catchy ritmovima, ali oni su dio izgrađene cjeline, ne u službi podilaženja trendovima. Kao što je to bio ranije slučaj s “The Other Side”, “My Mind’s Eye” ili “Seven Widows Weep”.

“Elixir” bi, recimo, mogla biti pjesma koja bi privukla širi auditorij, samim tim jer je i Veland pjevao dubokim, ali čistim vokalima, čak malo po uzoru na Billy Idola, no sve u svemu, i ona je poprilično rasprostranjena, a za vjerovati je da će mnogi u njoj pronaći podudarnosti s Therionom. Također, elegična balada “Tragedienne“, s emotivnim pianom i sjetnim pjevanjima također bi mogla zainteresirati ekipu kojoj Sirenia nije neki ‘top izbor’.

Ostalo su dugačke, široke i visoke, pjesme arhitektonskih vrijednosti u glazbenom smislu, s obiljem izmjena ritmova, sabijene, nabijene, kada treba i elastične, s više ili manje epskog naboja. Najjača, a i najduža među njima je osam i pol minutna “Sons Of The North“, najizraženijeg orkestralno-operetskog izričaja, mračnih melodija, pomalo neprirodnog bubnjanja, zborova pogubnih intonacija, potentnog basa, sa sablasnim interludijem uz piano i surovu naraciju, na momente i s dosta kaotičnih zvukova, ali i najboljim ženskim pjevanjem, u ovom slučaju protutežom muškoj vokalnoj grubosti. “Seti” je interesantan, a prije svega pompozan intro, s bučnim komadima orkestralija i zbora, te nešto malo folk ideja, krasan upad u mističnu stvar “Serpent“, koju nakon dječjeg narativnog početka ukrašavaju sveobuhvatne vokalno-instrumentalne vratolomije.

“Once My Life” je moćan, ali rastezljiv symphonic-goth-power naslov s izvrsnim gitarskim solom, interludijem sa zborom i bas linijama, ushitnim, a nadasve suptilnim klavijaturama, te Pink Floydovskim idejama u mirnoj završnici.

“Earendel” je najagresivnija pjesma, s najvećim obimom gruntajućih pjevanja i groove gitarama, ali i jako interesantnim interludijem, koji kombinira ritmove valcera, cabareta i burleske. “Insania” je, kako joj i naslov govori, jedna od sanjivijih pjesama, ali u drugom dijelu, s obzirom da je u uvodu moćan groove-power, a “The Silver Eye” je najteža i najzamračenija pjesma sa značajnim doprinosom growl pjevanja, tmurnim, tipičnim blackerskim voice/drum’n’keys obrascem u središnjem, te umirujućim emotivnim vokalno/piano fragmentom u svom završnom dijelu.

I tako je “Seventh Path” pokazao da se Morten Veland nije, prije svega, odrekao istraživanja, nešto i eksperimetiranja, što mu puno bolje ide nego podilaženje trendovima, odnosno načinu razmišljanja brojnih goth bendova zadnjih desetak godina. Sigurno je i sam shvatio da je puno bolje pratiti svoja, nego tuđa uvjerenja. U konačnici, zato su i rezultati “Perils Of The Deep Blue” i “The Seventh Life Path” u skladu s reputacijom Sirenie.