Početak nove britanske bučne bajke

‘Jedna od najbolje čuvanih rock’n’roll tajni’ ili ‘najbolji britanski bend uživo’ su samo neki od naziva za Noisettese koje su im podarili mediji. Sada se konačno možemo i mi uvjeriti je li istina što o njima pišu ili je to još jedna novinarska patka i prenapuhavanje što se jako često događa od strane britanskog tiska.

Prvijenac “What’s The Time Mr. Wolf?” radili su zadnjih godinu i pol na razmeđi između Londona i Los Angelesa. Trojac Shoniwa/Smith/Morrison su sami napisali sve pjesme, a želja im je bila da im zvuk na albumu bude što siroviji, odnosno onakav kakav im je i na samim koncertima. To su postigli u velikoj mjeri.

Najlakše bi ih se dalo opisati kao svojevrsni odgovor na Yeah Yeah Yeahs, oba benda imaju samo tri člana u bendu, rade žestoku nabrijanu rock glazbu i imaju žene kao vokal. Ima još dosta sličnosti između ova dva benda, ali da ne ispadne da su Noisettes samo kopija YYYs, prestat ću s usporedbama.

Već sam rekao, zvuk je dosta sirov, agresivan, žestok, energičan, nabrijan, u nekim trenucima jako frenetičan što potvrđuje da su Noisettes odličan bend. Bez obzira na svu buku koju proizvode, ne gubi im se toliko potrebna nit za melodiju, pa mnoge pjesme zvuče kao prave indie rock himne s primjesama punka i bluesa.

Velika prednost benda je izniman potencijal vokala Shingai Shoniwa koja ujedno svira bas. Njen glas je toliko prodoran i moćan da može otpuhati veliku većinu kvazi pjevačica koje prevladavaju na vrhu glazbenih ljestvica. Raspon glasnica joj je fantastičan, pa može otpjevati nešto potpuno slatkasto, a odmah u drugom momentu zavrištati do bola kao da ju goni krdo razjarenih bikova. Većinom pjeva dosta visoko što jako troši glasnice, pa bi možda bilo dobro, za njeno zdravlje, da se malo snizi jer ne znam koliko će dugo moći tako.

Ostatak bande zvane Noisettes sačinjavaju Dan Smith koji svira gitaru te povremeno pripomogne u pjevanju i bubnjar Jamie Morrison. Oni daju sve od sebe, svoj maksimum, ali ipak se osjeća da pomalo kaskaju za gospođicom Shoniweom.

Na početak albuma su bačeni prošlogodišnji singlovi “Don’t Give Up” i “Scratch Your Name“. Prva je vrlo uvrnutih gitara, žestokog ritma, kreštanjem pjevačice i jednostavnog pripjeva dok je drugonavedena jedan od glavnih oslonaca benda.

“The Count Of Monte Christo” je nešto laganija, gotovo folk-rock balada, “Iwe” još jedna prava rock žestica, meni jedna od najdražih s ovog albuma zbog laganijeg uvoda, razuzdane buke ispred psihodeličnog refrena uz vrhunsku izvedbu vokalistice.

Moram istaknuti kraj albuma zbog nekoliko stvari. Na nešto laganiju “Hierarchy” naljepljena je bonus pjesma “Never Fall In Love Again” koja zvuči kao da su se njome poigrali Jack i Meg White (The White Stripes) jer je to duet Shoniwae i Smitha uz akustičnu gitaru. Zanimljivost je još veća što je poslije stavljena još jedna ‘normalna’ skladba u vidu pjesme “SpeedHorn“.

Nakon preslušavanja “What’s The Time Mr. Wolf?” shvatio sam zašto si je bend uzeo ime Noisettes. Rade suvislu buku (noise) s najosnovnijim intrumentima bez prevelikih producentskih zahvata koji bi, iskreno rečeno, samo uništili energiju kojom pršte.

Prepoznali su ih već mnogi poznatiji bendovi i pozvali ih na zajedničke turneje, poput Babyshamblesa ‘izgubljenog’ Dohertya, Bloca Partya, Musea… Taj niz bendova vam ukazuje o kakvom se potencijalu radi

Jednom davno, davno, iza devet mora i devet gora, netko pita gospodina Vuka ‘koliko je sati?’, a on im odgovara ‘sad je vrijeme za Noisettes’… I tako bi… Bajka je počela…