Novi Noisettes više plesniji nego na prvijencu

Očito je ove godine u modi skrenuti s vlastitog puta k plesnijim ritmovima; Franz Ferdinandu s velikim dodatkom elektronike to i nije pretjerano teško palo jer su i ranije bili vrlo plesan bend, Yeah Yeah Yeahs je iznenadio izvrsno pogođenim grooveom, Phoenix se djelomično vratio svojim počecima… To su samo neki primjeri, a njima možemo nadodati i novi album Noisettesa.

Priča o Noisettes je gotovo tipična, pronašli su se pjevačica i gitarist, malo skladali, uočili da im treba bubnjar, ubrzo ga i našli, pa zajedno počeli muzicirati, skrenuli pažnju na sebe odličnim nastupima uživo, diskografi se trgali za njih, izdali prvijenac koji im je uvelike prokrčio put k svjetlima velikih pozornica, mnogo koncertirali, počeli slagati pjesme za novi album, te (sada dolazimo u sadašnjost) izdali novi album “Wild Young Hearts“.

Nakon prvog površnog preslušavanja, bio sam podosta razočaran albumom jer nije tu bilo bijesa i deranja Shingai Shoniwae, već se sve svelo na podosta mirnije teme (mirnije u smislu da nema brutalnih gitarskih dionica) i većeg utjecaja samog pjevanja uz već spomenuti plesni ritam. Nakon sljedećeg slušanja, linija je bila podešena na adekvatnu glasovnu razinu i uživanje u albumu je započelo.

Odmah u startu se ponovno moraju povući paralele s Yeah Yeah Yeahs jer ova dva benda imaju podosta sličan razvoj karijera, sastoje se od troje članova od kojih je glavna ličnost karizmatična pjevačica, a često znaju sve uzeti u svoje ruke. Za razliku od Yeah Yeah Yeahs koji su već dokazani izvođači, Noisettes se mora izboriti za svoje pozicije, a vjerujem da će to uskoro i napraviti jer glazbeno to i zaslužuju.

Naslov “Wild Young Hearts” više bi odgovarao prošlom albumu jer su tamo iskaljivali mnogo više divljačkog bijesa koji je bio upakiran u njima, dok je ovaj orijentiran više k retro zvuku girlie pop bendova tipa The Supremes uz nadodanu modernu produkciju i malo štiha Amy Winehouse. Naravno, tu nije zapostavljena ni britanska tipična indie rock škola novog milenija, ali je u cijelom paketu ona najmanje važna.

Moram reći da mi na “Wild Young Hearts” malo nedostaje deranja Shingai, budući da ima nevjerojatne glasovne mogućnosti, ali u ovakvom mekanom okruženju pokazala je i svoju dosad gotovo sakrivenu, nježniju stranu.

Pjesma koja je dosad najžešće najavila sam album bio je singl “Don’t Upset The Rhythm” na kojem su se odmah ukazali smjerokazi kuda je bend krenuo. Izniman plesan ritam podebljan je zaraznim refrenčićem što čini pjesmu hitoidnom i radiofoničnom pa vjerujem da bi Kylie ili Madonna dale sve da one potpisuju ovu stvar.

Uvodna “Sometimes” na akustičan način zakuhava atmosferu pred “Don’t Upset The Rhythm”, dok potom slijedi naslovna “Wild Young Hearts” koja bi se mogla svrstati u zabavan indie rock komad vrlo veselog ritma i s žestokim gitarama koje su upotpunjene klavirskim dionicama.

Skladbe poput “Every Now And Then” i posebno “Never Forget You” mogu pokopati sve wannabe Amyce tipa Duffy, budući da u tim pjesmama Noisettes pokazuju što znači soul prebaciti u 21. stoljeće. Uz to, vrijedi naglasiti da “Never Forget You” ima pop liniju zbog koje bi mogla postati novi veliki hit benda, iako sumnjam da će se to u velikoj mjeri i ostvariti. Meni ova pjesma svakako spada u najljepše u ovoj godini dosad.

“What’s The Time Mr. Wolf?” je bio odličan temelj, “Wild Young Hearts” je siguran prvi kat, a svijetla budućnost je pred njima i nadam se da će je znati iskoristiti jer ovaj album spada u sam vrh ovogodišnjeg indie pop-rocka. Da ih za kraj ponovno malo usporedim s Yeah Yeah Yeahs, “Wild Young Hearts” je tek za neznatnu nijansu slabiji od “It’s Blitz“, ali to su stvarno samo nijanse.