Novo jazz otkriće stvoreno na obradama

U travnju 2003. godine novinske stupce puni mladi pijanist-pjevač Jamie Cullum vješću o potpisanom ugovoru vrijednom milijun funti sa renomiranom diskografskom kućom na području jazz glazbe Universal/Verve. Još donedavno preživljavajući kao svirač u Soho Pizza Expressu, ovaj dvadesettrogodišnji jazzist iz Wiltshirea preko noći potpisuje petogodišnji ugovor kojim se obvezuje u tom periodu izdati za tu diskografsku kuću nekoliko albuma.

Ali nije ni mladom Jamieu sve palo s neba. Potječe iz glazbene obitelji, ali kao mali ne voli svirati klavir, a i note i tonaliteti zadaju mu glavobolju. U svojim buntovničkim adolescentskim danima uzore vidi u Nirvani i Soundgardenu, te u školskom bendu svira klavijature pod očitim utjecajem Portisheada i Ronia Sizea odnosno drum and bassa i trip hopa.

Presudnu ulogu u formuliranju njegovog konačnog glazbenog izričaja i pravca ima njegovo druženje u Wiltshireu sa šezdesetogodišnjim-sedamdesetogodišnjim jazzistima. Odlazi na studij te u studijskim danima počinje stvarati svoju glazbu na svoje tekstove te tako u jednom popodnevu snima album pod nazivom “Heard It All Before” te ga prodajući na gažama i uz još nešto skupljenog novca snima ozbiljniji album pod nazivom “Pointless Nostalgic”.

Naslovnu stvar na albumu napisao je njegov brat, te se uz Jamieve autorske pjesme na albumu nalazi i zanimljiva jazz obrada Radioheadovog hita “High And Dry”. Upravo su se na temelju tog albuma glavešine iz Universala zainteresirale za mladog Jameia i ponudile mu ugovor tako velikog iznosa u usporedbi s ostalim jazz izvođačima. Te se pod Universalovim okriljem u ljeto 2003. godine u Londonu u osam tjedana snima Jamieov novi jazz album pod nazivom “Twentysomething“, pod producentskom palicom Stewart Levinea poznatog po suradnji s glazbenicima poput BB Kinga i Simply Reda.

Album se sastoji od četrnaest pjesama; dijela obrada i pjesama koje potpisuje sam Jamie Cullum, a cijeli album odpjevan je i odsviran uživo što definitivno unosi dozu svježine cijelom materijalu. Iako su mu samo dvadesettri godine pjeva kao neki legendarni balader bez obzira bila riječ o njegovoj vlastitoj pjesmi ili obradi. Na albumu je prisutan i Cullumov brat u ulozi tekstopisca, posebice u naslovnoj pjesmi albuma “Twentysomething” modernoj i vitalnoj skladbi o apsurdnosti ranih dvadesetih godina (počecima traženja svake osobe zaozbiljno).

“All At Sea” također je autorska Cullumova pjesma nastala za vrijeme njegove svirke na krstarečem brodu. Od obrada, koje iako obrade zvuče zanimljivo i ‘friško’ u Cullumovoj interpretaciji bez pokušaja skidanja velikih prethodnika. Nije lako raditi obrade, a ne zvučati donekle plagijatski, Jamieu to definitivno ide za rukom te nam tako daje zanimljive interpretacije klasika poput “Singin In The Rain” ili “What A Difference A Day Made”. Upravo je to njegov glavni adut kojim je vjerojatno i dobio ugovor.

“Twentysomething” je zanimljiv album koji se u glazbenom smislu proteže od pedesetih godina do devedesetih godina prošlog stoljeća sve zajedno pod nazivnikom soul jazza. Cullumovo vrijeme tek dolazi te se nadam da će novim projektima opravdati svotu dobivenu u ugovoru.