At the Drive-In
In•ter a•li•a
Datum izdanja: 05.05.2017.
Izdavač: Rise Records
Žanr: Alternative, Eksperimental, Post-Hardcore, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
At the Drive-In su na prijelazu u novi milenij bili jedan od najznačajnijih alternativnih bendova i jednostavno su pukli i raspali se na neodređeno vrijeme. To neodređeno vrijeme je trajalo godinama, kratko su se reformirali 2012., a posljednjih godinu-dvije su ponovno zajedno što je kulminiralo i novim albumom.
Što god da je došlo nakon “Relationship of Command” bilo bi pod velikim povećalom jer je upravo ovaj album suština onog što je taj bend predstavljao u svoje vrijeme. To je bio jedan vrlo kaotičan album koji je vidljivo rađen pod mnogim opijatima, a možda upravo zbog toga jest i jedno od najuspjelijih ostvarenja u kojem se miješaju (post)hardcore, punk, progresiva i alternativni rock. Možda sam i premalo žanrova nabrojao, ali poanta je tu, kreativni kaos koji je zvučao perfektno.
“In•ter a•li•a” je četvrti album, prvi nakon spomenutog “Relationship of Command” iz 2000. Bitna razlika između prijašnjih okupljanja i albuma jest da u bendu više nema Jima Warda koji je zaključio da više ne želi biti dio ekipe. Šteta, jer s njim bi dobili istu formaciju i to bi bio potpuni povratak benda, ali kako kaže ona stara ‘koga nema, bez njega se može’…
Iako su vjerojatno mnogi bili skeptični da li At the Drive-In mogu ponoviti kemiju u studiju nakon toliko vremena, možemo odmah ustvrditi da “In•ter a•li•a” nije nimalo loš album, ali da sigurno neće steći status kojeg ima “Relationship of Command“.
Možda dio problema leži u tome što je tada sve bilo novo i maksimalno otkačeno, a sad smo već malo i navikli na kreativna vrludanja ove teksaške ekipe. Drugi razlog je svakako što ovdje nema pjesme koja razvaljuje poput “One Armed Scissor“, ali možda je sve to samo do mene i činjenice da su me time maksimalno osvojili.
Novi album ponovno balansira dobro utabanim stazama, sve ima hardcoraški punk ritam, psihodelija i progresiva iskaču iz skoro svakog rifa, dok Cedric se ponovno dere gotovo jednakom energijom kakvu je imao prije dvadesetak godina.
Kao što se dalo i pretpostaviti, mnoge pjesme nemaju klasične refrene, već je sve posloženo da zapravo Cedric otpjeva svojevrsni ‘bridge’, a potom instrumenti preuzmu vlast i time zavladaju refrenskim predjelima. To je već prokušana forma i poprilično uspješna i daje mogućnost svim članovima da se izraze, ali upravo je to i jedan minus albumu jer tako sve izgleda malo pravocrtno i previše ujednačeno, a s nekim upečatljivim refrenom bi dobili dodatnu dinamiku u cijeloj priči.
Reunioni nakon ‘sto godina’ često znaju biti čista sprdačina koja nema smisla. “In•ter a•li•a” nije sprdačina, ali pokazuje da su dečki malo sazrijeli i da više nisu toliko ludi (što bi neki mogli i protumačiti da koriste manje opijata). Album je fokusiraniji i cjelovitiji što mu ujedno ispada i glavna mana. Neki sanjaju o tome, a bendu poput At the Drive-In je to mana jer postavljanje granica im odnosi dijelić kreativnog ludila koje ih je oduvijek krasilo.
Ako ste voljeli At the Drive-In, vjerujem da ćete ih i dalje obožavati, a ako vam je ovo prvo upoznavanje s njima, vjerujem da ćete ubrzo početi prekapati po internetskim bespućima da vidite zašto su At the Drive-In bili tada toliko cijenjeni bend.
U konačnici, “In•ter a•li•a” je vrlo solidan album koji opravdava turneje na kojima se nalaze posljednjih godinu-dvije, a to je u ovom trenutku najbitnije. Album nije u njihovom najboljem svjetlu, ali teško je ponovno pronaći kemiju nakon toliko vremena, posebno kad ti nedostaje jedan član koji je igrao bitnu ulogu.
