Naglavce u ocean!

Da netko danas, u trećoj četvrtini 2007. godine, u 02:40 ujutro iz sna trgne sve svjetske ljubitelje jazza odjednom, pa postavi pitanje koje su tri najčasnije i najveće starine čitavog jazza, odgovor bi u velikom postotku zasigurno glasio: “Ornette Coleman, Sonny Rollins, Oscar Peterson” (Petersonov vršnjak Roy Haynes bi vjerojatno također ušao u izbor mnogih).

I dok Ornette u umjetničkom smislu daleko najviše žari i pali, s izvrsnim free-blues albumom “Sound Grammar”, čiju ćemo live-prezentaciju uskoro vidjeti u Zagrebu, a Rollins izdaje mainstream-albume usred životnih i poslovnih nedaća, Oscar Peterson izaziva možda i najveći respekt glazbenih krugova neumornom borbom s posljedicama moždanog udara kojeg je pretrpio još 1993.

Usprkos tome što mu je lijeva ruka otad značajno slabija (što je ionako golem hendikep, a kamoli ako ste jedan od najvirtuoznijih klavirista svih vremena!), montrealski genij ne prestaje nastupati s jednakim žarom, pritom pokazujući kako mu improvizatorska imaginacija nije ništa slabija – ako već tehnika zbog više sile jest.

Kao čudo od djeteta, Peterson (1925) je počeo snimati na kanadskom radiju s 14 godina, a od njegove dvadesete (i svirki u sastavu Johnny Holmesa) do danas svaka faza njegove karijere poprilično je detaljno zabilježena, kako studijskim tako i koncertnim snimkama. Ovome je umnogome kumovala činjenica da je Peterson dugo bio jedan od najvećih miljenika gargantuovskog jazz-impresarija, producenta Normana Granza, koji ga je kao iznenađenje ugurao u svoju seriju koncerata ‘Jazz at the Philharmonic’ još 1949. i, shvativši na vrijeme kakav čudesan talent ima pod ugovorom, njemački marno sakupljao sve moguće Petersonove snimke.

Naviku gotovo konstantnog snimanja Peterson nije, čini se, otada nikad izgubio. Rezultat je jedna od količinski najvećih i glazbeno najimpresivnijih diskografija u čitavom jazzu, čije bi detaljno studiranje pedantnom jazz-analitičaru uzelo barem petnaestak godina vremena; potpune početnike, pak, već bi i sam pogled na popis dobrano obeshrabrio. Za ove potonje, promišljeno napravljene kompilacije čine dobru odskočnu dasku za skok u more dostupnog materijala, smisleniju negoli u većini drugih slučajeva (gdje se počesto stvar svodi na to da i ćorava kokoš nekad ubode zrno!).

Ova kompilacija je, u tom smislu, upravo izvrsna, budući da pruža brzi pregled kroz Petersonovu karijeru od pedesetih do 2000. godine (!). Prvi disk obuhvaća snimke za Granzovu etiketu Pablo, a drugi disk se bavi bitno kraćim razdobljem, onim od 1990. nadalje za Telarc Recordings.

U ovom gotovo polustoljetnom razdoblju, Peterson je toliko značajnih glazbenika da ih je teško čak i pobrojati. Dva diska koja su pred vama i tu rade neke ustupke, pa tako diskografski ne pokrivaju šezdesete i drugi fantastični Petersonov trio, s Ray Brownom & Ed Thigpenom, no zato je akcent na sedamdesetima, u kojima je okosnicu činio jedan drugi trio, koji je pomalo ostao u drugom planu, s fantastičnim Joe Passom na gitari i odličnim Oerstedom Pedersenom na basu (“Blues Etude”, 1973). Koncepcija trija bez bubnjara format je benda kojem su upravo Petersonovi sastavi dali puni zamah i priznanje. Pass i Petersen se pojavljuju i na jednoj od centralnih skladbi čitave kompilacije, live gipsy-swingu “Nuages” (1979.) sa Stephanom Grapelliem na violini.

Pedesete su zastupljene snimkama “Tenderly” i “How High the Moon” u izvedbi legendarnog trija s Ray Brownom i Herbom Ellisom, koji je predstavljao jednu od glavnih atrakcija čitavog ‘Jazz at the Philharmonic’. No, apsolutni highlight prvog diska su klasici: “Caravan” i “If I Were a Bell”, u kompletno oprečnim koncepcijama.

“If I Were a Bell” rijetko je dramatična izvedba seksteta s trubačkim duom snova (Gillespie-Clark Terry!), gdje se dobro vidi koliko je Peterson pomno pratio rad Milesa Davisa na njegovu putu u apstrakciju – ne treba zaboraviti kako je upravo ova skladba bila favorit Davisovog kvinteta iz šezdesetih u maratonskoj seriji koncerata ‘Live at Plugged Nickel’.

“Caravan” je, pak, duet najbržih majstora svojih instrumenata: Dizzy Gillespie i Peterson, koji zvuče kao da su obojica sjeli u bolide Formule 1 i potom voze do granice izdržljivosti. Peterson je možda čak i za nijansu impresivniji, trpajući pedeset nota ondje gdje bi drugi odsvirali i smislili deset.

Upravo uz ovu Petersonovu sposobnost sviranja too many notes – njegovi oponenti vezali su najžešće kritike, tvrdeći da je tolika brzina i zvukovna količina larpurlartistična, hladna i prepotentna, u najekstremnijim slučajevima i ridikulozna. S druge strane, spočitavali su mu i stilsku nedefiniranost, tvrdili da često posuđuje od klasike, da nikada nije bio be-bopper premda je prve korake načinio u jeku tog razdoblja…

Sve su ove kritike dijelom točne, ali ne umanjuju Petersonovu veličinu. U pitanju je jedan od rijetkih uistinu sasvim unikatnih pijanističkih glasova, samosvojstven barem onoliko koliko je to i Thelonious Monk u svojoj umjetničkoj sferi.

No, dok je Monk redukcionist, enigmat, ‘pitagorejac’ jazz-klavira, Peterson od klavira radi rollercoaster umjetničkog doživljaja, pun ukrasa, dodataka i boja, u kojem ćete možda osjetiti i vrtoglavicu od laserskih, zgusnutih pasaža, potom prepoznati i klasiku i romanticizam i koješta još – ali će u pravilu biti posrijedi vrhunski umjetnički doživljaj! Ovo najbolje pokazuju više coolerske skladbe drugog diska, na kojem uz Petersona maršira čitava bulumenta jazz-veličina.

Osobito su impresivne, prije svega, dugotrajni Petersonov favorit “Honeysuckle Rose” u dvodnevnom reunionu trija Brown-Ellis s bubnjarem Bobby Durhamom (uživo, 1990.), odakle su i sljedeće dvije skladbe, “Kelly’s Blues” i “Wheatland“. Pravi dragulj je, međutim, “Ja-da” s Milt Jacksonom i Ray Brownom iz 1998., te zaključna “Morning in Newfoundland” s gudačkim aranžmanom i pod dirigentskom palicom Michela Legranda.

Ova krajnje izbalansirana kompilacija nudi gotovo dva i pol sata vrhunskih glazbenih doživljaja i mnoga lica pijanističkog virtuoza – uključujući i dosad neobjavljenu “(Back Home Again In) Indiana ” s festivala u Montreuxu 1977. – koja će vam još jednom ukazati koliko je Peterson poštovao Monka, utjecao na Jarretta i Chick Coreu (ali i na Matiju Dedića)… i kao odmjereni, atmosferični izbor ispuniti popodneva i onima koji u kolekciji imaju mnoge Petersonove radove. Nove jazz-aspirante, pak, zasigurno će zainteresirati za njegov opus.

Najveća zamjerka ide na činjenicu da je Petersonove šezdesete na ovim diskovima nepravedno i nepotrebno pojeo mrak. No, obzirom na to da je ostatak kompilacije dostojan barda kojim se bavi, ovaj detalj je tek nešto deblja dlaka u jajetu od kojeg se dade zamutiti odličan slušateljski doživljaj.

Ukoliko u jazz-budžetu za ovu godinu imate mjesta tek za jednu kompilaciju, ova je svakako jedan od tri najozbiljnija kandidata. Uživajte.