Mlađi Kreatorov brat iz Danske

Essence je relativno novi thrash metal bend koji dolazi iz Danske, osnovan je 2005., kada je ekipa imala 16-ak godina, a debi album “Lost In Violence” objavio je 2011.

Riječ je o tercetu koji sačinjavaju pjevač/gitarist Lasse Skov, vokalno gledano novi Mille Petrozza, zatim gitarist Mark Drastrup i bubnjar Martin Haumann. Potencijal ovog benda uočila je komisija, koja im je dodijelila nagradu ‘Rock The Nation Award 2012’, te Peter Tägtgren, koji im je u svom Abyss studiju producirao album.

Da, odmah u uvodu svima je jasno o čemu je riječ, a pogotovo nakon što se čuju prvi taktovi ovog albuma. Vrlo lako može se pretpostaviti da se radi o materijalu nalik onome kakve je nekada snimao Kreator, pa kao da je ovaj ostao zaboravljen negdje u ladici, prekriven s nekoliko slojeva prašine. I sada, na svu sreću, pronađen i izvučen. Mladi trojac, dakle, praši nemilosrdni old-school thrash metal koji podsjeća na Kreator, kako vokalno, tako tekstualno i glazbeno, a vokalu se može pripisati i blagi utjecaj Exodusovog Roba Dukesa.

Pjesme su nešto razvučenije od standardnih thrash formi, pa u prosjeku traju pet minuta, no sve su konstruirane na način da su uglavnom bijesne, ljute, beskompromisne i agresivne, ali i u sasvim razumnom omjeru zastupljene catchy melodijama, što im daje kontinuitet, izbacivši mogućnost da prijeđu granicu iza koje se krije napornost. Nabijene su energijom, duboke, pune promjena tempa, uglavnom od srednjeg do brzog i najbržeg, uz brdo gitarskih riffova i melodija, poglavito u solo dionicama, koje su više onako metalnije pročišćenije, ‘smoothy’ forme. Bubnjevi su kontinuirano brzi, ima i opasnijih koketiranja s blastbeatom (“Dark Metter“, “Last Night“), zatim s pulsirajućim, dubinskim basevima, koji produbljuju ionako jak osjećaj tame, te povremenim teatralnim akustikama.

Nakon zamračenog intra, koji u prvom dijelu zvuči kao da je izvađen iz neke melodrame, slijedi nabrijana “Final Eclipse“, žestoka i moćna pjesma s bijesnim vokalom, te brojnim gitarskim arppegima i refrenskim višeglasjem. “For The Fallen” otvara melodijski gitarski dio, koji se provlači kroz cijelu pjesmu, kao i bijesno-bolesni Lasseov vokali i mnogobrojni bubnjarski prelazi. I Essence brinu društveni problemi, a dotakli su ih se u pjesmi “Children Of Rwanda“, koja počinje s lomljivim gitarskim tercama, na koje se nadovezuje grmljavina bubnjeva s blagim eksperimentiranjem u tempu, sve do razularenih blast momenata.

“Gemstones” je tipična thrash nabijačina, onako po uzoru na Exodusov “Strike of The Beast”, kada se na koncertima obično izvodi ‘wall of death’ ili ‘circle pit’, a to bi sigurno i ovim momcima moglo poći za rukom prilikom live nastupa. “Opium” je interesantna pjesma jer odmah udara u glavu i po gitarama i tempu podsjeća na svevremenski hit Hypocrisya “Rooswel 47”, samo što ovdje Lasse na refrenu urla “Opiuuuuuuuuuuummmmm“!!!!!

Mnogima će ovakav album odmah biti kao pročitana knjiga, no zbog opstojnosti metala, a pogotovo thrasha, koji proživljava svoju tko zna koju mladost, uvijek dobro dođe pojavljivanje novih Kreatora, Exodusa, Tankarda, Sodoma ili Testamenta. Tko voli ove veterane, zasigurno će podržati i ove mlade Dance, na čijem se albumu osjeća i čuje da pucaju od snage i jedva čekaju da izađu pred publiku i razvale je svojim thrash himnama.