Miriše kao tinejdžerski san

Beach House je sastav nastao 2004. godine u jednoj od manjih država u zemlji slobodnih i domu hrabrih, sićušnom Marylandu ili točnije u njegovom najvećem gradu Baltimoreu.

Čine ga podrijetlom Francuskinja Victoria Legrand (inače kćerka poznatog skladatelja filmske glazbe Michel Legranda) i rođeni Baltimorčanin Alex Scally. Iza sebe imaju dva albuma s kojima su Beach House postali poprilični miljenici kritike koja im je redom dodjeljivala visoke ocjene za oba albuma. No kako to već biva u okrutnom glazbenom kapitalizmu, kvaliteta i uspjeh često ne idu ruku pod ruku pa tako prosječni MTV konzument vjerojatno nikad nije čuo ni za kakav bend pod imenom Beach House.

Po nekakvoj neslužbenoj glazbenoj klasifikaciji, možemo reći kako je glazba koju svira Beach House većinom dream-pop, dakle nježni sanjivi vokali pomiješani s mnogo elektroničkih efekata u pozadini. Znači ukoliko ste iz dvočlanog muško-ženskog benda zaključili kako je ovdje riječ o nekom klonu The White Stripesa, slijedi vam zaokret od 180 stupnjeva.

Live nastupi Beach Housea su jedan nadasve čudan doživljaj, jer puno toga što izlazi van kroz zvučnike je već otprije nasnimljeno na matricu, a jedino što doista nastaje na samom koncertu je vokal Victorie Legrand te gitara Alexa Scallya, iako treba reći da im se često pridruži i pomoćni bubnjar.

Iako je dream-pop pomalo zaboravljen zadnjih nekoliko godina, pri njegovom spominjanju neizbježno pada na pamet vrlo uspješan prvijenac benda The XX. Možda i najveća sličnost između ova dva benda je glavni vokal, koji u oba slučaja nije tipični ženski vokal baršunastog glasa, već bi se dao bez problema zamijeniti s kakvom muškom personom u zakašnjelom pubertetu.

Što se tiče instrumentalne podloge, dolazimo do malog paradoksa. Dok The XX, koji broji više članova, teži instrumentalnom minimalizmu, kod Beach House imamo čitavo bogatstvo najrazličitijih efekata koji prate svaku pjesmu.

Tekstualno, možete slobodno zaboraviti na bilo kakvu socijalnu kritiku ili angažiranost, naglasak je na potpuno apstraktnim tekstovima romantične i emocionalne tematike kojima je cilj upravo suprotan, da vas u potpunosti isključe i da zaboravite na sve one ružne stvari za koje je upravo ta kritika potrebna.

Prvi singl s albuma će vjerojatno biti upravo prva pjesma “Zebra” koju karakterizira najpamtljiviji refren što ulazi u uho na prvu loptu. Namjerno ili ne, stječe se dojam kako je redoslijed pjesama na albumu takav da su na prvu polovicu smješteni potencijalni singlovi od kojih bih izdvojio još “Norway“, “Walk In The Park” ili “Used To Be“.

Iako sam spomenuo kako je riječ o pjesmama koje su potencijalni singlovi, ipak im nedostaje pravog hitoidnog potencijala te se ovdje se radi o jednom od onih albuma koji ne idu na tu ruku, već im je cilj zadržati ujednačenu kvalitetu albuma kroz cijelo svoje trajanje. Beach Houseu to u potpunosti uspijeva te možda tek zadnje dvije pjesme, “Real Love” ili “Take Care“, možemo proglasiti nekakvim ‘tehnološkim viškom’ koji ne uspijeva preskočiti visoko postavljenu ljestvicu.

Kao nedostatak bih istaknuo nedostatak bilo kakve stilske raznolikosti, jer zaista sve pjesme su stilski vrlo slične i teško je naći neku širinu utjecaja na njihov nastanak. Drugi bi možda zamjerili nedostatak energičnosti, jer je riječ redom o stvarima laganog tempa u kojima instrumenti pružaju tek mekanu pozadinu vokalu. No, svi oni koji znaju što očekivati od ovakvog albuma će vjerojatno ove stvari zanemariti od početka.

Ovdje se radi o idealnom noćnom albumu, kao stvorenom za slušanje u gluhe noćne sate, naravno poželjno sa ljepšom ili ružnijom polovicom. Victoria i Alex i s ovim albumom mogu zaboraviti na bilo kakve visoke dvoznamenkaste pozicije na raznim top-listama, no sumnjam da će imati neprospavane noći zbog toga jer će ih sigurno već sad svi romantičari postaviti kao jednog od pretendenata za album godine.