Lajanje do Mjeseca

Svojim trećim studijskim albumom imena “Black Dog Barking” Airbourne se u potpunosti profilirao kao zamjena AC/DC-u.

Dostojna ili ne, to je već drugi par cipela, ali je sigurno da će jednog dana kada ti giganti odu, upravo u Airbourneu mnogi konzumenti rocka pronaći kakvu-takvu utjehu. U biti, već i danas, u vremenima kada nema AC/DC-evih izdanja, a turneje su ‘na ledu’, upravo se glazba Airbournea doživljava kao svojevrsni nadomjestak, i nemali broj površnih poznavatelja glazbe i dalje bi bio spreman okladiti se da su njihove, u biti pjesme nemjerljivo slavnijih im zemljaka.

No momke to očito ne brine, oni i dalje peglaju po svome. Ili bolje reći po AC/DC-evskom, i to onom komercijalnijem dijelu od osamdesetih naovamo. Mogli bismo reći da je ovaj album logički nastavak dvaju prethodnika, “Runnin’ Wild” i “No Guts. No Glory”, građen po istoj formuli, što se na neki način i očekivalo, no ipak ima i nekih sitnijih ‘preinaka’. Prije svega, album djeluje više, ili možda bolje reći šire ‘eighties’, u smislu da dijelovi melodija upućuju na utjecaje ranih Def Lepparda i(li) Bon Jovija, a isto tako, naglašeniji mu je tzv. ‘stadionski’ format.Usprkos tome, zadržao je hardrockersku glasnoću i žestinu, a sirovost mu je tek malo zaglađena modernističkim pristupom produkciji. Baš poput prethodnika, glavna boljka mu je repetitivnost, jer momci nisu ništa prepustili slučaju. Dakle, nije se poigravalo niti pak eksperimentiralo s drugim glazbenim subžanrovima, već se u dominantnim srednjim, ne i isključivim, ritmovima oslonilo na prljav, osoran, agresivan i direktan rock’n’roll.

I ovog su puta kreirali energetsko-steroidne himne sa zaraznim, teškim i ‘debelim’ riffovima, te klizećim solažama nikad sličnijim AC/DC-u, pulsirajućim ritmikama, memorabilnim refrenima, dinamičnim, pohrapavljeno-vrištećim falseto vokalima i nosećim zborskim pjevanjima. K tome, dobra je stvar na ovom albumu, za razliku od prijašnjeg, da mu silina ne jenjava od početka sve do kraja, pa tako i u njegovom finalnom dijelu možemo naići na dobre pjesme i energetsku nesputanost.

Prva stvar “Ready To Rock” na svom početku malo zaplaši bonjovijevskim stadionskim “wo-oh-oh-oh…” zborovanjem, no ubrzo se ubaci u četvrtu brzinu i raspali po riffovima, kreštavim vokalima i pijevnim refrenima, a “Live It Up” po (predugom) početku koncepcijski malo podsjeća na “Hells Bells”, sa sirenama i onomatopejom automobila u vožnji, no u preostale dvije trećine trajanja izrasta u jednu sasvim finu hard rock himnicu, kakva je i “Woman Like That”.

“Hungry” nakon sporog gitarskog početka, skoro pa po uzoru na flamenco, u nastavku donosi puno više brzine i transformira se u jednu od bržih i agresivnijih stvari s nabrijanim proklizavajućim soliranjima, a od srednjeritmičnih pjesama “Back in The Game” ima ponajviše himničnog potencijala. “Cradle To The Grave” također je fina pjesmica s nešto bržim ritmom i atmosferičnim interludijem, a pamtiti bi se mogla i “Black Dog Barking“.

Nedvojbeno, glazbeni svijet i dalje privlače old school rock bendovi, AC/DC u prvom redu, i od sličnosti s njima Airbourne može (i već jest) puno profitirati. A budimo iskreni, tko bi mogao imati nešto ozbiljno protiv jednog od rijetkih, ako ne i jedinog benda koji se usudio kopirati takve face. Tako jednostavne, a opet tako jedinstvene.