Lagani povratak odbjeglog sina i dobrog duha stare Metallice

Prekineš s curom nakon deset godina veze, a sljedećih 20 te poznanici na ulici pitaju gdje ti je ona.

Vjerojatno se slično osjeća i Jason Newsted, čovjek koji je imao vjerojatno najponižavajuće radno mjesto u povijesti rock muzike. Cliff Burton nastradao je i na audiciji za novog basista Metallice mladi fan benda je na pitanje “Koju hoćeš da sviramo?” jednostavno rekao “Ma bilo koju!“. I onda kreće kalvarija.

Zvali su ga Jason New-Kid, ponižavali, pa čak i smanjili bas na “…And Justice for All” do bolesnih granica, a jedina više-manje konkretna uloga bila je odnos s fanovima. I tako, malo po malo, Metallica je od megapopularnog “Black” albuma malo zastranila tijekom ’90-ih., a Jason je imao želju da muzici podari i nešto svojega. Nije se to nikada sviđalo gazdi Jamesu, pa je imati projekt pored Metallice izazivalo jasnu poruku “O ne. ne!“. Puklo je Jasonu i pobjegao je u neke svoje – nove avanture.Naravno da ga je bilo korisno imati u bendu zbog njegovog imena, pa je osnovao Echobrain, pridružio se Ozzyu i metalcima Voivod, pa čak i zaglibio u projektu Rock Star Supernova. I tako, desetak godina kasnije, Jason kaže: “Ovo je za fanove! 12 godina mi je trebalo da se vratim na zemlju. Shvatio sam da moram probati još jednom i snimiti čisti heavy metal album!“. Prije njega, eto nam EP-a, svojevrsnog testa da se vidi kakav (muzički i marketinški) potencijal sve to skupa ima.

Mogao je i maštovitije nazvati i bend, a bome i samo izdanje. Ali ajde – “Metal” je ultimativna riječ s kojom je maknuo sve sumnje i žanrovska nagađanja. Budimo realni – ovdje je većini bitan samo Jason, ali budimo i fer pa spomenimo i ostalu dvojicu – Jessie Farnsworth na gitari i Jesus Mendez Jr. (vucarao se i oko Echobraina). Formalnosti su gotove…

“Soldierhead” je najbolja stvar koju je snimio (a vjerojatno i koju će ikad snimiti) kao samostalni umjetnik, a njezina energija i ritam možda su i jedini ‘metal’ među ove četiri. Malo sporijeg grooverskog ritma od preko pet minuta pjesmu “Godsnake” učinilo je mrvicu dosadnom, a downovski riff i old-school pjevanje na “Skyscraper” podsjećaju na one čudne Metallicine periode (ako već moramo zazivati njegov bivši bend). Riječi “No war is good, no war is holy” uz lemmyevski vokal nekako potvrđuju tu površnost.

“King of the Underdogs” isto ne pršti od brzine i žestine, ali zvuči nekako zlo i moćno. Barem se dobro sjetimo kako je to zvučalo kad je Newsted nekad davno služio kao back vokal. Ni naslov pjesme ne smeta u prisjećanju pjesme “King Nothing” i sličnih.

Zbilja nema ništa loše u ovom izdanju ni u ovim pjesmama, a ponajmanje u činjenici da je Newsted odlučio podsjetiti fanove da je još živ. A budimo realni, nismo baš bili sigurni da će on samostalno uspjeti zatitrati prezasićeni metal svijet. Neka snimi i izbaci cijeli album, pa ćemo osim nekoliko konkretnih stvari možda dobiti i pokoji skriveni biser kakvih se uvijek nađe na albumima faca koje se ne moraju bojati ama baš ničega i ama baš nikoga.