Joy Division još uvijek živi u nama

Retromanija je jedan od glavnih pokretača u svijetu glazbe danas. Mnogi autori imaju čvrste uzore kojima se dive pa njihovu glazbu staru nekoliko desetljeća obogaćuju na moderan način i ponude sasvim nov proizvod kao nešto originalno, a jasno se vidi otkud se crpila glavna inspiracija.

Jedan od takvih bendova je i Cold Cave.

Cold Cave je nastao 2005. u Philadelphiji što se po samom zvuku nikad ne bi reklo, budući da obiluje tipičnim europskim elektro-synth-pop zvukom kakvog su još davno patentirali Joy Division. Ok, nije to čisti plagijat spomenutih jer se Cold Cave uvelike odlučio eksperimentirati sa zvukom, ali nije niti pretjerano daleko od njih, posebno kada mikrofon uzme muški vokal koji neodoljivo podsjeća na Iana Curtisa.

Melodije pjesama su često vrlo skrivene u buci i često dosežu noise i industrial tonove, ali osnova je ipak jedan klasičan synth-pop britanske škole koji je bio popularan prije otprilike 30-ak godina, a glavna poveznica im je tama te bendovi koji su nastali (ili stekli slavu) nakon Joy Division, poput Depeche Mode, The Cure, The Smithsa i naravno New Ordera.

Za razliku od njih, Cold Cave na devet pjesama svojeg prvijenca “Love Comes Close” ne unosi ništa novog što već nisu napravili spomenuti bendovi, nego reciklira spomenuti zvuk nadajući se da će naići na brdo Curtisovih sljedbenika koji i danas žale njegovu preranu smrt, ali sumnjam da će u tome uspjeti zbog manjka osnovne glazbene ideje.

Mnogi bendovi koji također imaju velik uzor u Joy Divisionu su uvelike prešišali dječja poigravanja kakvima se Cold Cave zabavljaju na albumu pa većina ionako prekratkog albuma brzo upadne u zaborav, a tako će se vjerojatno i dogoditi sa samim bendom ako si ubrzo ne ušpricaju dozu originalnosti jer kako drugačije objasniti pjesme tipa naslovne ili “Hello Rats” koje zvuče kao da su nastale ’78., a ne 2009.

Gledajući album u cijelosti, ostaje dojam male krađe jer se na njemu nalazi samo 9 skladbi s minutažom tek nešto preko pola sata na kojem se ne nalazi ništa napeto da bi se višestruko preslušavalo. Tek pojedini singlovi imaju smisla, ali u masovnoj produkciji kakva je danas, teško mogu izađi na vidjelo pa bi se album “Love Comes Close” mnogo bolje snašao na prijelazu u ’80-e., nego na kraju prve dekade 21. stoljeća.