Instinkt za održavanje vrste

Tri godine duga pauza između drugog i trećeg albuma Thresholda ključnu stvar ima u povratku pjevača Damiana Wilsona, na mjesto Glynna Morgana, kojemu je tako album “Psychedelicatessen” ujedno bio i jedina ‘avantura’ s Threshold.

Damienov ‘comeback’ donio je i cjelovitiji povratak obrascu
debitantskog izdanja “Wounded Land”, pa se tako “Extinct Instinct” u
tekstualnom dijelu ponovno pozabavio ratnim temama, očuvanjem okoliša i
ljudskim izdvajanjem iz okoline.U glazbenom smislu nije došlo do značajnijih promjena između prvog i trećeg albuma, pa i na ovom albumu slušamo homogen i čvrst sound ispunjenim gitarama, pesimističnom atmosferom i kombinacijom pjesama s kompleksnim konstrukcijama te onih koje bismo mogli okarakterizirati slušljivijima, s time da je osim klasičnih, himničnih heavy naslova, ovdje pojačana zastupljenost baladnih ritmova (“The Whispering”). Također, razlika je i u tome da se ovdje dosta više koriste akustični dijelovi, no sve je to unutar granica i kriterija kakvi vladaju u progresivnom svijetu. Spomenusmo baladu “The Wispering”, koja je preko “Consume to Live” poveznica s prvim albumom, pa recimo onda i da je “Life Flow” pjesma sa srednjim ritmovima puna energije, a “Eat The Unicorn” i “Part Of The Chaos” naslovi s najizraženijim progresivnim ‘pravilima’.

Baš poput prva dva, i naredna su objavljena dvije godine za redom, 1997. i 1998., i također su imala promjenu na poziciji pjevača. Naime, Damian je ponovno otišao, no ovoga puta nije ga zamijenio Glynn, već Andrew ‘Mac’ McDermott. Uz dosta mračniji, dublji i slojevitiji vokal, Mac je donio i novi kreativni zamah u Threshold, pa je tako “Clone” album s naglašenijim pristupom modernijem, neo-progresivnom heavy metalu. Album je to koji je napravio veliki korak naprijed za bend, poradilo se na gitarama i klavijaturama, koje su raznovrsnije i rasprostranjenije, više je srednjih i sporijih ritmova, pjesme su emocionalnije, a atmosfera nešto svjetlije, ali ne u potpunosti i optimističnije naravi.

Priča je također nešto najzaokruženije što se do tada napravilo, a prati genetsku modifikaciju ljudi koja dovodi do toga da im se razvijaju telepatske moći i s takvim, poboljšanim karakteristikama oni napuštaju Zemlju, koloniziraju druge planete, da bi se u budućnosti ponovno vratili. Pjesme “Goodbye Mother Earth” i “Voyager II” svojim naslovima asociraju na takvu tematiku, a ujedno su i najduže, uglavnom kombiniraju srednje i baladne ritmove sa žešćim prog-metal odmacima, a u temama “Change” i “Sunrise On Mars” u baladnim ritmovima dobivamo i određenu dozu space ugođaja.

“Extinct Instinct” i “Clone” možemo doživjeti kao zatvaranje jednog i otvaranje drugog, novog, kasnije će se pokazati i puno uspješnijeg perioda benda kojemu se tako isplatio višegodišnji trud i koji je Macovim dolaskom dobio kontinuitet koji je zadržao svih narednih godina. Koje će Thresholdu donijeti uspon na progressive metal ljestvici i približiti ga najznačajnijim imenima tog subžanra. Prema ovim albumima zasluženo, a još zaslužnije prema onima koji su stigli nakon njih.