Eleganta i transparentna glazbena razdioba

Čak sedam albuma ‘natukla’ je ekipa iz američkog progressive sastava Enchant u periodu od deset godina (1993-2003), da bi nakon toga doslovce uslijedio muk, praktički nestanak sa scene.

Daljnjih deset godina, od albuma “Tug Of War”, trebalo je proći da se ponovno čuje za ovaj odličan bend sa zapadne američke obale. Za tako dugu pauzu razlozi leže u osobnim stvarima (neki su se članovi oženili, dobili djecu i slično), barem tako sada iznose, iako ih se većina cijelo to vrijeme nekako prikriveno bavila glazbom. Produkcijom manje poznatih bendova, štogod se sviruckalo, a dobar dio vremena se i odmaralo.

Osim Teda Leonarda, koji je kontinuitet na progresivnoj sceni, najprije s Though Chamber, pa Affector, onda sa Spock’s Beard, da bi na kraju došao red i na matični mu bend. Reklo bi se – napokon. Jer na Enchant, jedan od zanimljivijih progresivnih bendova, koji je u ranijoj fazi spajao metal s rockom, ne da se počelo zaboravljati, već se praktički i zaboravilo. Enchant se od velike većine svojih kolega s progresivne scene razlikuje po naglašenijem artističkom prilazu glazbi, osjeća se, dakako i čuje, da ju uistinu doživljava kao granu umjetnosti i takav pristup nije se zagubilo niti u svim tim godinama kako nije bio aktivan.

“The Great Divide” je zadržao zanimljiv, odmjereno, a nadasve umjereno dramaturški stil miksa progresivnog rocka i, sada manje, metala s upečatljivim, prostranim i konstruktivnim skladbama ispunjenim masivnim melodijama, naglašeno lijepim i ugodnim vokalima rakošnih simetrija, moćnim muziciranjima, opipljivom harmoničnošću i čvrstim zvukom. Klavijature katkad povuku u ‘space’, neoprogressivi svojstveniji ambijent, piano tu i tamo ‘zadramatizira’, elektronike unesu dah moderne, gitarske i bas međuigre očito su temeljene jazzu i fusionu, a u obilnim obrocima gitarskih solaža nalazimo na oštrinu i žestinu. Svemu tome usprkos, Enchantova je glazba održala dobre osnove, bez nepotrebnih formaliziranja koja počesto znaju dovesti do raznih kontradiktornosti.

Većina pjesama, njih gotovo dvije trećine, klasičnijih je progresivnih formi s uobičajenim promjenama tempa i nominalnom složenošću, trajanja od sedam do devet minuta, a glavni im je autor gitarist Douglas Ott.

“Within An Inch” pomalo je kaotična, ali prava prog rock/metal pjesma s obiljem bubnarskih prijelaza, ‘zavijajućih’ solaža, razbacanih klavijaturističkih pasaža, te više raskošnosti u središnjem dijelu, pa prema kraju, gdje se izdvaja teatralnost piana i sporiji gitarskih solo. “Transparent Man” je, baš kako se i zove, transparentna prog pjesma, s izražajnijom melodičnošću i puno ugode u vokalima.

Devetminuta “The Great Divide” reprezentativni je primjerak glazbe Enchanta, s jasnijim jazzy uvodom, hrpetinom solaža, snažnih riffova, titrajućih baseva i obiljem stamenih ritmova, a minutu kraća “Deserve To Feel” ima manje fusiona, ali zato puno više gitarske i vokalne agresije. Od kraćih pjesama ističe se teža i sporija “All Mixed Up“, čiju tamu i pesimizam razbijaju melodični refreni i lahoraste klavijature.

Šteta je, s jedne strane, da Enchant nije uspio kapitalizirati početni uspjeh, prije svega, s albumom “A Blueprint of The World” (1993.), no s druge strane, nije to niti tako loše, jer mu takav razvoj situacije omogućava da radi kada i što je još važnije, kako hoće. Da ostane prepoznatljiv, kako se to obično veli, ‘vjeran sebi’, bez ikakvih obveza prema bilo kome, osim prema sebi i publici koja ga doživljava. Da ostane galantan i elegentan, kakav je oduvijek bio. Sudeći po ovom albumu – i ostao.