Atlas alternative

Danas, kada je otkrivanje novih bendova gotovo svakodnevna i normalna pojava, ponekad nedostaje onog kolumbovskog raspoloženja, jer u moru istih ili sličnih (ili obrnuto) bendova, kada indie guta sve pred sobom, ipak se pojavi bend koji sam protiv svih pliva kontra struje.

Atlas Sound je jedan od takvih bendova ili, ako ćemo baš secirati, jedan od takvih glazbenika, jer se iza imena Atlas Sound krije frontmen i suosnivač Deerhuntera, Bradford James Cox.

Kako je Bradford razmišljao unaprijed dokazuju dvije činjenice. Prva da se glazbom počeo baviti još u djetinjstvu i druga da je već tada svoj instrumentalno-vokalni egzibicionizam nazvao Atlas Sound. U svakom slučaju zanimljivo ime, ako uzmemo u obzir da mu je muzika bila sredstvo bijega u drugi svijet.

O kakvom je unikatnom glazbeniku riječ dovoljno govore albumi njegovog matičnog benda Deerhunter koji su svaki za sebe malo remek-djelo alternativne i eksperimentalne muzike. Atlas Sound u tom pogledu ne nudi ništa novo, dakle, nije komercijalno ništa bliži mainstreamu, već je svojevrsni nastavak Coxove glazbene karijere, nešto posve osobno i bitno. Ne radi se o pukom višku ideja ili nemogućnosti da iste pjesme snimi s Deerhunterom jer u glazbenom smislu oba benda slično zvuče i funkcioniraju.

Kad je riječ o zrelosti, ona se osjeti na albumu, kao i paradoksalna činjenica da je konačni rezultat ovog albuma više eksperimentalan nego svim albumi Deerhuntera zajedno, a opet zvuči komercijalnije i nekako bliže široj publici. Kako je to uspio, pojma nemam, ali “Logos” mi je, iako na prvo slušanje poprilično zbrkan, nakon svakog sljedećeg zvučao sve bolje, kompaktnije, jasnije i plesnije?!

Već je u uvodnoj “The Light That Failed” jasno kako je riječ o teže ‘probavljivom’ djelu i da će više odbiti nego privući pažnju potrebnu za preslušavanje ostatka albuma. “An Orchid” nastavak je uvodnog dijela i više je akustično prizemljen, “Walkabout” nam donosi kolaboraciju s Noah Lennoxom (a.k.a. Panda Bear iz Animal Collectiva) kojom se na živahan i simboličan način otvara set najboljih pjesama na albumu.

“Attic Lights“, te tekstualno i glazbeno paradoksalna “Sheila” ostavljaju najbolji dojam s tim da je potonja i potencijalni underground hit. “Quick Canal” donosi još jednu suradnju pa su tu Laetitia Sadier iz Stereolaba te pregršt još neistraženih sampleova u Coxovoj uvrnutoj režiji. Album zatvara naslovna “Logos” koja najviše sliči Coxovom radu s Deerhuntersima.

Na kraju, teško je reći da je ovo Coxovo najbolje ostvarenje jer nas on svakim novim projektom ugodno iznenadi, ali da će biti jedno od najboljih – zasigurno hoće. Što reći za glazbenika koji iza sebe već ima uspješan i kultni bend, nego zvijezda je ponovno rođena ma koliko se god on to trudio ne biti.