Želite li ubiti rock’n’roll? Vratite imigrante natrag!

Pazite sljedeću priču: u jednu zemlju na drugom kontinentu ulaze Norvežanin, Poljak i Talijan. Sva trojica su u potrazi trbuhom za kruhom i dolaze iz krajeva ‘gdje je Bog rekao laku noć’.

Smještaju se u skromne kuće, gledani su podozrivo, o nekim narodima kruži priča da su čista mafija, pa moraju se nositi i s tim stereotipima, poneki im ne žele iznajmiti kuću, jer tko zna, možda im dovedu hrpu rodbine, pa su bučni i rade nered. Netko od susjeda ih možda naziva prljavim i djecu uče kako ne bi bilo dobro s njima razgovarati jer su čudni. Dotična trojica imaju svoju djecu, koja odrastu pa podare unuke i praunuke. Prvi, potomak Talijana, postane glazbenik socijalni propovjednik poznat po izjavi “No one wins unless everybody wins” Bruce Springsteen, drugi, potomak Norvežana postane stjegonoša stoner-rocka Joshua Homme, a treći, potomak Poljaka, moderni bijeli blues-rock majstor, gitaristički heroj Jack White.Još do prije neku godinu opijali smo se egzotičnim zvukom grupe Tinariwen i bili oduševljeni njihovom borbom za slobodu, njihovim tumačenjem bluesa. U dahu su se čitale priče o tuareškim borcima koji su puške zamijenili gitarama, naricali o njihovom vođi Ibrahimu Ag Alhabibu koji je kao četverogodišnji dječak bio svjedok egzekuciji vlastitog oca (zvuči poznato?). Drugi član, Abdallah Ag Lamida čak je bio zarobljen od militantne islamističke skupine jer je pokušao spasiti svoje gitare (poslije je oslobođen). Robert Plant, Josh Klinghoffer iz RHCP, Bono i The Edge iz U2 su između ostalih javno iskazali svoje oduševljenje tom muzikom, a neki od njih su čak i svirali s njima. Nitko se nije bunio kako daroviti Afrikanci ‘oduzimaju kruh’, ‘što fali našima’, i ‘zapravo su terorist’. Godine 2012. ‘teroristi’ su s albumom “Tassili” osvojili Grammya. Nitko ih, srećom, nije pitao: “Odakle im gitare”, “Koliko oni imaju novaca da mogu putovati“, “Zašto nisu išli u Saudijsku Arabiju svirati jer im je to bliže od SAD“, “Švercaju li kakve teroriste u koferu za gitaru” i slično. Danas njihova afrička (i azijska) braća bježe od pakla rata, kucaju nam na vrata i traže pomoć. A neki od naših sugrađana viču da su među njih ubačeni teroristi i da ih treba poslati što dalje, po mogućnosti natrag odakle bježe. Možda je među njima deda nekog budućeg Springsteena, nekog tko će, iskusivši gorak okus neimaštine, pjevati o jednakosti, miru, davati nam utjehu.

Cijela grana rock and rolla bila bi siromašnija da su Springsteenovi, Whiteovi i Hommeovi (pra)djedovi i (pra)bake bili ostavljeni na nekom imigrantskom brodu da umru ‘jer sigurno nose bolesti’, ‘domaćima oduzimaju kruh’, a tamo su i neki ‘razbojnici koji samo žele pljačkati’. Koliko je lijepih pjesama nastalo na raskršću kultura, u New Yorku, koje su, nadahnuti glazbenim nasljeđem zemalja svojih predaka i novim zvukovima koje su čuli pisali George Gershvwin, Irving Berlin (potomci ruskih Židova), Johnny Mercer (djed Hrvat), braća Von Tilzer (potomci poljskih Židova)…

Bez imigranata i njihovih potomaka današnja popularna muzika ne bi bila ista, bila bi daleko manje nadahnuta, manje zaigrana, uštogljenija i sterilnija.

Vrijeme je da pokažemo kako su pjesme o miru, ljubavi i bratstvu među ljudima ostavile trag na nama.

I za kraj, vrijeme je da nešto kaže Kralj:

People, don’t you understand
The child needs a helping hand
Or he’ll grow to be an angry young man some day
Take a look at you and me,
Are we too blind to see,
Do we simply turn our heads

And look the other way
Well the world turns
And a hungry little boy with a runny nose
Plays in the street as the cold wind blows
In the ghetto