Vincent Furnier: “Nisam htio završiti kao Morrisson ili Hendrix pa sam stvorio Alicea Coopera”

Vincent Furnier poznatiji nam je kao Alice Cooper, legendarni rocker koji je na pozornici spajao koncerte s kazalištem.

Tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je bio na vrhuncu doista je slovio kao opasan i problematičan lik. Njegovi su nastupi šokirali publiku i tjerali strah u kosti roditeljima koji su se pitali kakav će trag ostaviti na njihovoj djeci kad na pozornici vide vješanje, giljotiniranje i druge prizore nasilja.

Alice Cooper od samih je početaka bio nenadmašan showman koji je i danas, s pedeset godina karijere, još uvijek najbolji u onome što radi.Od lipnja u prodaji je dokumentarac “Super Duper Alice Cooper” u kojem je ispričana njegova priča od samih početaka, a nama je glavni protagonist ispričao kako je ‘izmislio’ shock rock, prisjetio se svojih najboljih prijatelja kojih više nema, objasnio zašto je danas umjetnicima nemoguće šokirati publiku, podijelio ideje što bi radio s haljinom od mesa Lady GaGe, otkrio voli li više The Beatlese ili The Rolling Stonese i što misli o Kući slavnih rock’n’rolla u kojoj nema mjesta za Deep Purple, te priznao čega se u životu najviše boji.Kako je Vincent Damon Furnier postao Alice Cooper?
Cijela je ta priča ispričana u dokumentarcu, da vam počnem sad detaljno pričati pokvario bih vam užitak gledanja.Upravo u tom dokumentarcu posve otvoreno pričate o svim problemima s kojima ste se susretali tijekom karijere...
Jako je važno otvoreno pričati o tome, mislim da se neke stvari ne trebaju skrivati. Dramatika dokumentarca mogla bi se sažeti u tri osnovna pitanja: ‘kako se to dogodilo?’, ‘koji su se problemi pojavili?’ i ‘jesam li se iz svega toga izvukao živ?’. Počeli smo kao mladi bend koji vjerojatno nije trebao uspjeti, bilo je puno otegotnih okolnosti, počevši od same činjenice da u ono vrijeme u rock’n’rollu nije bilo teatralnosti; bio je samo rock’n’roll. Pomicali smo granice, forsirali svoje i jasno da je bilo jako puno ljudi koji nisu željeli da uspijemo. A kada se to ipak dogodilo, rekao bih da je bilo revolucionarno i da je promijenilo dosta stvari. Bend se nakon gotovo osam godina neprekidne turneje razišao, svatko je otišao na svoju stranu, a ja… A čuj, kao i s puno drugih stvari u životu, alkohol je zabavan dok ne postane lijek. Pivo s dečkima nije mi bilo samo pivo s dečkima, bilo mi je lijek; cuga je bila lijek; kokain je bio lijek. Nije to bilo nešto što sam radio jer je bilo zabavno raditi, već nešto što mi je pomagalo izgurati dan za danom. Tada je postalo problem, da.

Koliko je bilo teško povući granicu između privatnog života i pozornice?
Moji najbolji prijatelji bili su Jim Morrison i Jimi Hendrix, a oni su umrli sa 27 godina. Gledao sam ih kako propadaju i shvatio da nisu znali kako odvojiti te dvije stvari. I to ih je ubijalo. Morao sam naći način kako Alicea Coopera u čije sam odijelo uskakao svake večeri odvojiti od vlastitog života koji živim svakodnevno. Kad ujutro ustanem ne želim biti Alice Cooper ostatak dana, to bi bilo isuviše stresno. Stoga zašto ne bih bio Alice Cooper samo na pozornici, samo onda kada je pravo vrijeme za biti Alice Cooper? Jim Morrison pokušavao je čitavo vrijeme biti Jim Morrison. A da biste to uspjeli, da biste cijelo vrijeme imali lik Jima Morrisona morate cijelo vrijeme biti ‘high’, morate piti i drogirati se. Kada sam se otrijeznio, shvatio sam da moram razdvojiti svoja dva lika, kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde – ja sam bio jedno, a moj je lik morao biti drugo.Kad smo se već dotakli slavnih imena, možete li nas ukratko upoznati s klubom The Hollywood Vampires?
Da, da… Bio je to klub rockera i glumaca koji su se sastajali svake večeri na pijankama u klubu Rainbow u Los Angelesu. Među njima su bili moji dragi prijatelji Harry Nilsson, ekipa iz T. Rexa, Keith Moon, svi ti momci koji su nas prerano napustili bili su moji prijatelji. Svi su posjetitelji kluba htjeli biti članovi, ali na prvi kat gdje smo mi bili moglo se doći samo s pozivnicom.Je li bio ondje netko od prijatelja s kojima se danas družite?
I dalje se se družim s ovima iz moje generacije, Iggyem Popom, Stevenom Tylerom, Ozzyem Osbourneom… Ti ljudi i dan-danas nastupaju i idu na turneje što znači da su u jednom trenutku svog života donijeli odluku da će usporiti i sabrati se, odnosno rekli su sami sebi “Hej, želim poživjeti dovoljno dugo da mogu snimiti još dvadesetak albuma ili otići na još dvadesetak turneja“. Slobodno mogu reći da se družim s onima koji su preživjeli.

Kada se spomene ‘shock rock’, Vi ste jedna od prvih asocijacija. Rijetko kada imamo mogućnost pitati nekoga kako izgleda izmisliti novi žanr.
Za mene je to bilo nešto što je bilo potrebno napraviti. Kada smo počeli s tim shock i horror rockom, ništa od toga nije postojalo. Gledao sam The Beatlese, Stonese, The Who i druge sjajne bendove i govorio ‘to su moji heroji’. A onda sam se zapitao gdje su ‘zlikovci’. Dobra priča ne može imati heroje, a da nema ‘zlikovce’. Njih nije bilo pa sam odlučio da ću ‘zlikovac’ biti ja. Iako sam u stvarnom svijetu bio daleko od tog pojma, lik Alicea Coopera predstavljao je ‘zlikovca’: on je bio ono što je Moriarty Sherlocku Holmesu, ono što je Kapetan Kuka Petru Panu; bio je zanimljiv, mračan i tajanstven lik. A po meni jedan takav lik traži scenografiju na pozornici: ne bi mu priličilo da se samo popne na binu i pjeva. Da, morao je znati pjevati, ali to nije bilo dovoljno, trebalo je još nešto: giljotine, luđačke košulje, zmije, sve je to bilo potrebno kako bi se oživio taj lik.

Je li ‘shock rock’ danas mrtav?
Da, mislim da jest. Mislim da je mrtav jer je danas izvođačima apsolutno nemoguće šokirati publiku. CNN je šokantniji od Marilyna Mansona, Roba Zombiea ili Alicea Coopera. Danas je stvarnost šokantnija od mašte. Gdje su ono oteli 200 djevojka? U Nigeriji? To je šokantno, a giljotiranje Alicea Coopera bilo je šokantno sedamdesetih, danas više nije. Ono što Marilyn, Rob i ja danas radimo više je predstava, više nam je cilj zabaviti publiku nego je šokirati.

Fan ste Lady GaGe, obradili ste njezinu “Born This Way”, a negdje sam pročitao da ste imali par ideja što napraviti s onom čuvenom haljinom od mesa…
Upoznali smo se nakon jednog njezinog koncerta i rekla mi je “Hvala što si mi dopustio da ti ukradem show“. Rekao sam joj da naši koncerti nisu ni približno slični izuzev što je ona stvorila Lady GaGu da joj bude alter-ego baš kao što sam ja sebi stvorio Alicea Coopera; ona piše pjesme za Lady GaGu, ja za Coopera; ona smišlja čitavu predstavu oko svog lika, ja oko svog; to je jedina sličnost. A što se tiče one haljine od mesa, da se u moje vrijeme na mom koncertu pojavila u njoj na pozornici – završila bi na ražnju, a onda bismo pozvali publiku da pojede haljinu s nje. Rekao sam joj to i svidjelo joj se.

Vaše su turneje uvijek bile tematske: na pozornici je bilo giljotina, zmija, električnih stolica, vješala, litara i litara lažne krvi. Odakle inspiracija i ideje za takve teatralne nastupe?
Ne mogu zamisliti show Alicea Coopera bez toga, da dođem na koncert i samo pjevam. Ima milijun bendova koji rade upravo to, nama je nit vodilja uvijek bila da moramo odskakati od drugih, moramo pružiti publici nešto što dotad nije vidjela i moramo im dati ono što od nas očekuje. Bili bi jako razočarani da Alice Cooper ne napravi spektakl, ja bih osobno bio razočaran da sam fan Alicea Coopera i da dođem na koncert – a on ne napravi ništa od onoga što se od njega očekuje. Osjećao bih se prevareno. Kad sam prvi put uveo teatralnost, na neki sam se način obvezao da ću je se držati do kraja života. Ipak, tu i tamo bend i ja odemo svirati nenajavljeni u neki klub, onako ležerno odjeveni i bez šminke, kostima i slično. Ljudi bi viknuli ‘Sviraj “Brown Sugar”!’ i mi bismo svirali “Brown Sugar”, pa bi viknuli ‘Sviraj “Back in the U.S.S.R.”!’, pa bismo svirali “Back in the U.S.S.R.”… Ti su nam koncerti zabavni i vesele nas, ali nikada ne bismo nastupali u takvom izdanju pred velikom publikom.

Spomenuli ste pjesme The Beatlesa i The Rolling Stonesa… Upoznali ste članove oba benda, gledali The Beatlese kao tinejdžer, kasnije i svirali s Lennonom i Stonesima, dakle slijedi vječno nezahvalno pitanje – tko vam je draži, Beatlesi ili Stonesi?
Mislim da svakome treba biti jasno da su to dva posve različita entiteta, svaka usporedba je brkanje krušaka i jabuka. The Beatles su nautjecajniji bend svih vremena i ne pada mi na pamet nitko na koga nisu izvršili utjecaj: od Franka Sinatre do Cradle of Filth, utjecali su na apsolutno sve. A The Rolling Stones su u rock unijeli agresivnost i buntovništvo. Volim The Beatlese zbog umijeća stvaranja pjesama, a Stonese zbog stava. Nikada ne bih mogao izabrati samo jedne. Reći ću da su The Beatlesi pisali bolje pjesme, a Stonesi imali bolje koncerte.

Član ste Kuće slavnih rock’n’rolla. Kako gledate na tu instituciju?
Zanimljivo je to… Kada postanete član Kuće slavnih imate osjećaj kao da ste diplomirali. Svi koji su glasali za vas – svi su na neki način bili vaši učitelji. Dobiju glasački listić na kojem je 25 bendova i njihov glas može dobiti samo petero izvođača. Glasaju za izvođače, glazbenike pa i samu glazbu onoga za koga procijene da najviše zaslužuje biti članom. Kada Paul McCartney, Mick Jagger, Pete Townsend, Jeff Beck i ostali daju svoj glas nekome, to je kao da kažu ‘čestitam, diplomirali ste’…

A ipak, mjesta za Deep Purple nema, iako je prvi riff koji početnik nauči svirati kad dobije gitaru “Smoke on the Water”?
Prvi sam koji će naglas reći da Deep Purple treba biti u Kući slavnih, baš kao i The Moody Blues. Puno je bendova koji bi trebali biti ondje, a vjerujem da će jednog dana i biti.

Na svojim ste koncertima radili svakojake ‘zastrašujuće’ stvari, stavljali glavu na giljotinu, oko vrata omču, igrali se s pitonima… Postoji li nešto čega se zbilja bojite kada se reflektori ugase?
Ne volim igle, ne volim vaditi krv i cijepiti se. Na pozornici me mogu i objesiti, izbosti, mogu mi staviti zmiju oko vrata… Ali kad mi kažu da će mi vaditi krv – uhvati me napad panike. Nije da me boli, ne boli, već sama pomisao da mi netko zabija iglu u ruku…

Što slušate danas?
Ima nekoliko novih bendova koji mi se zbilja sviđaju. The Strypes su dobri, a sviđa mi se i Slashov bend, The Conspirators. Volim bendove koji sviraju čisti rock’n’roll, dosta mi je bendova koji su zapravo folk bend, to nije rock. Volio bih da postoji više mladih bendova koji su rock bendovi, a ne folk bendovi. Stalno govorim ljudima da se ne možete zvati rock bend ako u bendu imate harmoniku ili bendžo.

Kad vas možemo očekivati u Hrvatskoj? Nemojte da odete u mirovinu prije nego što nas posjetite.
Morate ugnjaviti promotore da nas dovedu, to je jedini način da se vidimo.