Alice Cooper “Road”: …and the crowd goes mild.

Ne treba trošiti mnogo riječi pri predstavljanju Alicea Coopera – pionir pri uvođenju gnjusa, ekscesivne pirotehnike, sprava za mučenje, (lažne) krvi te sveg ostalog što bi prije ili poslije našlo svoj put u rock i metal ovih godina se snalazi dobro. Naravno, ne u smislu izdavanja novih glam/hard rock prekretnica, kao što je to 1973. bio „Billion Dollar Babies“, već u prilično dobrom vraćanju svojim korijenima u danas pomalo industrijski te oronuli Detroit, kojeg je posjetio zajedno s Wayneom Kramerom (čiji matični bend, MC5, također dolazi iz Detroita) u albumu „Detroit Stories“. I istini za volju, album je unatoč činjenici kako se je radilo o sveukupno 28. studijskom albumu Coopera, itekako dobro pokazao, da Cooper još uvijek ima uho za hitove – „Our Love Will Change The World“ prekrasno spaja šećerni pop 1960-ih s povremenim uključivanjem distorziranih gitara, dok pjesme poput „Social Debris“ te „I Hate You“ vuku natrag na dane kad je Alice Cooper bio bend, koji se je raspao još 1975.

Na novom, 29. studijskom albumu, „Road“, Cooper je još jednom odlučio dati više manevarskog prostora svojem live bendu (Ryan Roxie, Nita Strauss, Tommy Henriksen, Chuck Garric i Glen Sobel), iako se ne može reći da se ponovno radi o istoj priči Coopera, koju je radio u prvoj polovici sedamdesetih. Prateći bend Alicea Coopera tehnički je savršen; na kraju krajeva, radi se o glazbenicima sa zavidnim životopisom; Nita Strauss jedna je od najutjecajnijih rock/metal gitaristica današnjice, Tommy Henriksen je sudjelovao s Lady Gagom, Keshom te Lou Reedom (između ostalog), dok je Garric svirao za L.A. Guns, Teda Nugenta te Dona Feldera između ostalog.

Sva ta nabrajanja su između ostalog učinjena s jednom svrhom – da se demonstrira potencijal, koji se skriva iza žica, bubnjeva te pojačala na „Roadu“. Zato je odluka Coopera da se napravi album u kojem bend svira bez ikakvih overduba itekako pravilna te točna. Kao rezultat toga se već na prvoj pjesmi („I’m Alice“) čuje kohezija benda, koji zvuči prekrasno te u sklopu hard rock/metal konvencija, vrhunsko. Ne znam je li u svojih (skoro) pedesetak godina solo karijere Cooper stvorio bend koji zvuči toliko kompaktno te posloženo.

Međutim, koliko kompaktno te posloženo – toliko i sterilno. Bend zvuči vrhunsko, ali se već poslije treće pjesme zna otprilike tko će odsvirati koji akord, jer album igra na upotrebu svakog stereotipnog blues ili rock pasusa kojeg se može zamisliti. Jedini kanal preko kojeg se bend izvlači je možda povremena upotreba trubača („All Over the World“), inventivni solo dijelovi (harmonijski mol u „The Big Goodbye“) ili pak solo dijelovi s relativno nekonvencionalnim tehnikama za koncept hard/blues rock albuma (tapping te dive bombing u „Welcome to the Show“ ili „Dead Don’t Dance“). Ali to je otprilike to.

Da ne govorim o premisi Cooperovog obećavanja humorističnog albuma, koji se nakon toga svodi na dječje ponavljanje refrena „She’s got big boots“ u „Big Boots“ jer, haha, kužite – sise!!! Jedina pjesma koja iskače iz tog narativa izigravanja opasnog dečka je „Baby Please Don’t Go“, prekrasna balada koja pomalo podsjeća na country rock toplinu Sheryl Crow u „If It Makes You Happy“.

Monotoniju djelomično razbijaju i gostujući izvođači – pa da i ne bi nigdje bilo napisano, odmah bi se moglo čuti Toma Morella na „White Line Frankenstein“, odnosno pjesmi koja zvuči kao Cooperova obrada jedne od radnih verzija „Bulls On Parade“ Rage Against the Machine. U manjoj mjeri isto valja za Kanea Robertsa, koji se bendu priključuje na „Dead Don’t Dance“. Album zatvara „Magic Bus“, obrada istoimene pjesme, koja, s bubnjarskim solom Sobela prekrasno zatvara album.

U intervjuu vezanom uz album, Cooper je obećao kako album neće zvučati polirano te savršeno kao, recimo opus Supertrampa i Steely Dana, putem ipak priznajući njihovo produkcijsko savršenstvo, ali dajući do znanja kako unutar njihove glazbe ne postoji nikakva opasnost. Ali, Supertramp je krasno istraživao apsolutno krajnje granice popa u „Even In The Quietest Moments…“ ili „Take The Long Way Home“ u „Breakfast in America“ te „Downstream“. Steely Dan je izdao „Can’t Buy a Thrill“ 1972. godine, u kojem je gitarist Jeff Baxter bio nemoguće dobar gitarist danju te savjetnik američkog kongresa glede raketne obrane noću. Oba dva benda bila su prilično opasna te revolucionarna unutar britanskog/američkog rocka.

Na kraju krajeva, Cooper je sam napomenuo koliko (korporativnom) rocku fali opasnosti – osim Steely Dana te Supertrampa su na tapeti već bili i Vampire Weekend, gdje je zbog imena očekivao opasnost te vampire, a dobio „dvije klavijature i dečke koji nose polo majice“. Neću pitati što Cooper očekuje kod Butthole Surfersa ili američkog Anal Cunta. Ali „Road“ je album koji ne nosi nekakve opasnosti – ne očekujem da bi netko razbio telefonsku govornicu ili pobrao kaznenu prijavu za remećenje javnog reda i mira samo zbog toga što se je, ne znam, uspalio na pentatoniku u „Go Away“.

Pri konačnoj evaluaciji albuma, „Road“ nije ni toliko loš album koliko je možda Cooperova promocija iza njega. Prostor ispunjen pričama o rock and roll autentičnosti, oštroumnim kritikama korporativnog rocka je ipak na kraju ostao samo vakuum nedovršenih priča, misli, te generalno zatvorenosti za sve ono što je slijedilo Cooperovom vrhuncu sedamdesetih – niti se iza „Roada“ krije nekakva opasnost, niti je time ustanovio neku deklaraciju opasnosti o kojoj je govorio, iako se radi o dostojnom nastavku karijere Coopera.