Virovitički rockeri Vatra ove godine slave deset godina djelovanja, a najbolji način za rođendanski tulum jest turneja diljem Hrvatske gdje će zarokati pjesme koje su obilježile prvih deset.
Po prvi puta u svojoj povijesti, ovaj mladi talentirani bend dao je zajednički intervju, odnosno po prvi puta imate priliku čitati cjelokupnu Vatru i čuti iz prve ruke što je obilježilo njihovo prvo desetljeće na domaćoj rock-sceni na kojoj je bilo odličnih, ali i onih manje dobrih trenutaka koji su ipak, nesumnjivo, isprofilirali bend koji će nastaviti obilježavati hrvatski rock, možda čak i u nekom novom novom valu, u koji ih neformalno kritika već sada uvrštava. 
Bend trenutačno odbrojava trenutke do početka svoje nove koncertne turneje gdje će diljem Hrvatske predstaviti svoj posljednji album “Sputnik“, odnosno posljednji singl “Odbrojavanje” skinut s njega. Sa svojom, kako kažu, jedinom važnom kritikom, svojom najvjernijom publikom, proslavit će deseti rođendan i hrabro pozdraviti novu dekadu u svojoj karijeri. 
Irena, Ivan, Robert, Boris i Mario, po prvi puta kolektivno, samo za Muzika.hr. 
Krenimo od samog početka sa samim imenovanjem benda. Zašto i otkud baš ime Vatra?
Irena: Pitaš nas to nakon 10 godina i 5 albuma, ni da hoćemo ne možemo više mijenjati, a ni ne želimo.
Ivan: Ako ti odgovorimo zašto Vatra, onda ćemo te morati ubiti i onda nema nastavka intervjua… (smijeh). Ma to su bile srednjoškolske godine kada sam bio navučen na psihodeličnu glazbu The Doorsa, Deep Purplea i Led Zeppelina i zapalo je mene da odaberem ime, pa pod tim utjecajem i ime Vatra. To je u tim godinama zvučalo ‘vatreno’. Na kraju krajeva, ljudima nije bitno kako se neki bend zove, već ‘kače’ li se ili se ne ‘kače’ na njihovu glazbu. 
Mario: Ne sjećam se točno kako je ime nastalo… znam samo da smo htjeli jednu riječ koja će nas najbolje opisati.
Boris: Imali smo popis od 30-ak imena i na kraju je od svih prekriženih ostala Vatra. 
Robert: Ja sam u to vrijeme imao bend sa stoput boljim imenom, ali na kraju smo se raspali, pa onda fućkaš i ime (smijeh). 
Kako se zvao?
Robert: Puppies. Ali samo da kažem da je ime usko vezano uz samu glazbu…
Ivan: Što, pičkasti rock (smijeh)?
Ma nemoj baš tako, Ivane… Nego, kada se Vatra službeno rodila? Srednjoškolske 1996. ili po objavi prvog albuma “Između nas” 1999. godine?
Ivan: Da, zapravo se računamo od te 1999. kada izlazi album “Između nas” i zato sad i slavimo deset godina, iako je prva ideja benda nastala krajem 1996., ali tada je to bila jedna sasvim drukčija frakcija Vatre, a sve promjene završile su 1999. i to smatramo službenim početkom.
Kako je došlo do potpisivanja ugovora s prvom etiketom za objavu prvijenca?
Ivan: Mi smo jako puno svirali kao demo-bend na festivalima i gitarijadama kojih je u to vrijeme po Slavoniji bilo puno. Imali smo sreće da su nas nekoliko puta zvale Majke i Pipsi da zasviramo s njima, gdje su nas primijetili njihovi tour-menadžeri Tomica Petrović i Pajo Podolski iz Jabukatona, i ponudili nam ugovor. Usudio bih se reći da su njih dvojica bili posljednji skauti na hrvatskoj rock-sceni, za razliku od današnjih menadžera, oni su fakat prisustvovali koncertima, i tu i tamo prepoznali potencijal u nekim anonimnim klincima.
Od prvog albuma ste dobili Denykena kao producenta, jednog od naših najvećih producenata uopće, posebice u to vrijeme kad je radio za doista većinu rock-glazbenika. Kako ste to uspjeli?
Ivan: Mario i ja smo slušali ploče svih tih bendova iz Jabukatona i na svakoj je kao producent bio potpisan Denyken, a to je bio zvuk koji smo mi htjeli. Htjeli smo da prvi album bude koherentan, da ima početak i kraj i to smo uspjeli dobiti, a ono što je još važnije reći jest da nas je Denyken kroz naša prva četiri albuma koje je producirao u neku ruku i odgojio. Na prvoj ploči nismo znali pretjerano svirati, niti sam ja znao kakve pjesme želim pjevati i on je bio taj koji nas je naučio igri.
Ali, evo, posljednji album “Sputnik” producirali su Pavle i Jura iz Svadbasa, dakle, ipak ste se uspjeli odvojiti od njega.
Ivan: Kao kad u nekim zrelijim godinama odlijepiš od kuće u želji da naučiš neke nove vještine tako smo i mi otišli od njega naučiti nešto novo. Sa “Sputnikom” smo dobili novi zvuk u čijem su stvaranju uvelike pripomogli producentski zahvati Jure i Pavla. Ili smo mi jednostavno u međuvremenu naučili svirati… (smijeh)
Kada je Vatra postala hrvatski mainstream-bend?
Robert: Mislim da je to jednostavno odgovoriti. U fazi prva dva albuma je Ivan sam dogovarao gaže i nastupe, a već tijekom trećeg albuma “Prekid programa” situacija se okrenula – naši su telefoni počeli zvoniti.
Irena: Kada su carinici na graničnim prijelazima Hrvatske sa susjednim državama počeli govoriti ‘…Aaa, vi ste Vatra!’.
Što se dogodilo?
Ivan: Prvenstveno pjesma “Gorim” koja je polučila veliki uspjeh, iako sam ja isprva bio protiv toga da se uopće objavi kao singl, ali kako se kod nas svaka odluka donosi demokratskim putem, ona je objavljena i postala je jako uspješan singl. Na moju sreću, bio sam u krivu.
Recite mi, nameće se često konstatacija u medijima i kod fanova da je Vatra Ivan Dečak, s obzirom na najviše medijske prisutnosti?
Ivan: Ne pada mi napamet percipirati Vatru kroz jednu personu. Mi smo zajedno odrastali, Virovitica je maleni gradić, znamo se cijeli život, pa jedan drugoga ne doživljavamo kroz medijsku sliku stvorenu oko benda. Sve ovo što Vatra danas jest stvorili smo zajedno i bilo bi krajnje neozbiljno percipirati Vatru samo kroz moj lik.
Robert: Najbolji primjer su probe na koje redovito dolazimo s novim pjesmama i često se zna dogoditi da Ivan dođe s desetak ideja, a da mu mi maknemo, zajedničkom odlukom, odmah u startu njih pet i to je konačno.
Ivan: Pritom smo ravnopravni. Na zadnja dva albuma svi doprinose pisanju i stvaranju glazbe, dok sam na prva tri pisao samo ja, ali najsretniji ću definitivno biti kad svi budu potpisani na jednom albumu.
Robert: Odrasli smo po tom pitanju. Nedavno mi se dogodilo da sam na probu došao sa super idejom, a paralelno sa mnom i Irena i kad sam čuo njenu pjesmu, totalno sam odbacio ovu svoju jer je njena bila bolja. Međutim, prije pet godina bih možda popizdio na to, ali sada ne marim za tim.
Irena: Na samim počecima Vatre pokušala sam na nekoliko intervjua ugurati cijeli bend, ali to jednostavno nije funkcioniralo, iako je meni takva forma intervjua sa kompletnom postavom uvijek bila zanimljivija, budimo realni, novinari su uvijek tražili Ivana i mene. Danas je nekako nepisano pravilo da Ivan daje intervjue, a ovakve prilike sa cijelim bendom su nažalost rijetka pojava. Dakle, možemo reći da smo se prisilno prilagodili medijskim pravilima igre.
U ovih je deset godina jedna od medijskih kritika bila sličnost s Ramirezom, odnosno povezivanje vas kao bendova, s davanjem male prednosti vama uz pokoju opasku da ste vi dobrim dijelom utjecali na njihov zvuk. Što vi kažete na takve navode i usporedbe?
Ivan: Da, Ramirez je jedna od frakcija Vatre! Šalim se, naravno… Mi jesmo prijatelji i u početku smo im pomogli utoliko što smo ih spojili s Denykenom. Eventualna poveznica mogla se pronaći u zajedničkoj ”Derbi” turneji. Svaki ozbiljniji glazbeni konzument shvatit će da nemamo dodirnih točaka niti u zvuku, ambijentu pjesama, načinu pjevanja, live-performansu…Uz već spomenutu turneju, eventualne dodirne točke su izlasci i druženje u slobodnim vikendima, kada Vatra ne koncertira.
Irena: Osim što se na tulumima volimo derati na isti repertoar pjesama, svaki prosječan slušatelj može zaključiti da nekakva pretjerana sličnost ne postoji, osim što u isto vrijeme odrastamo na hrvatskoj glazbenoj sceni i nudimo nekakav novi zvuk.
Kako je Vatra evoluirala tijekom deset godina?
Ivan: U početku je sve to naivno i dječački, kao i svaki bend želiš snimiti ono što u rupi sviraš godinama, staviti na neki nosač zvuka i imati to doma na polici. Ne razmišljaš da se s vremenom tu stvara publika, zatim glazbeno razvijanje, kako instrumentalno, tako i u samim tekstovima… Od sviranja vikendima u rupi prije odlaska van na cugu to postaje ozbiljan posao zbog kojeg ostavljaš ono što si prije radio.
Robert: Danas znamo točno što želimo pa je činjenica da sada možemo napraviti pjesmu u jednom danu u počecima bila nezamisliva. S vremenom naučiš zauzeti svoj stav.
Ivane, prije nekoliko si godina izjavio u intervjuu za Muzika.hr kako te kritika više ne pogađa i ne utječe na tebe. Kakav je stav prema njoj sada i kako ostali razmišljaju po pitanju svakojakih kritika u medijima?
Ivan: Kad si klinac, onda čitaš sve kritike, a s vremenom shvatiš da ih čitaju samo glazbenici na koje se odnose, dok ostali pročitaju samo naslove i eventualno koliko su ti dali zvjezdica. Tu se priča zaustavlja. Meni je puno bitnije koliko daleko neka ploča doseže do publike, koliko je jaka na terenu, odnosno koliko sjedimo doma, a koliko smo u kombiju, na putu i sviramo. Najvažnije je biti na terenu, obilaziti gradove, širiti svoju glazbu kroz publiku. Ono što je najgore jest da danas dio hrvatske glazbene kritike igra na osobnu kartu, a manje na glazbu kojom se bave.
Irena: Pa moram priznati da je bio lijep osjećaj čitati kritike za “Sputnik“, brzo bi se naviknuli, ali poanta priče oko kritika je u tome da ne dozvoliš da te zaustave ako su loše, ako vjeruješ u to što radiš i ako unatoč lošim kritikama imaš publiku na koncertima, jer oni su, na kraju krajeva, taj prijeki sud koji će odlučiti o tvom biti ili ne biti.
Puno ljudi u intervjuima ima što za reći o svojim kolegama i kritičarima, a kada im pošaljem intervju na autorizaciju, onda bi svi izbacili te dijelove razgovora u strahu da se nekome zamjere. Možete li biti hrabri i reći, kada govorimo o hrvatskoj glazbenoj kritici, tko je relevantan, a tko irelevanatan?
Ivan: To je zapravo jako dobro pitanje – tko je uopće hrvatska glazbena kritika? Ja čitam kritiku Aleksandra Dragaša, koji i sam zna biti dosta subjektivan, ali zna reći nešto što ti zbilja može pomoći. Neke od njegovih kritika su mi ukazale na neke greške, iako se ne cimam kad pišem neku pjesmu misleći što će on o njoj napisati. Fućka se meni za njegovu ili bilo čiju recenziju…
Robert: Ja sam u par navrata znao popizditi na Anđela Jurkasa koji je recenzirajući našu glazbu pljuvao po članovima benda, a glazbu zanemarivao. Godinama je provlačio usporedbe s EKV-om, koje je samo prepisivao od ostalih i povlačio neka Ivanova obiteljska pitanja. Kakva je to kritika? Doduše, ne znam što mu se dogodilo kad smo objavili “Sputnik” jer je po prvi put pisao o glazbi. Pali smo na dupe.
Ivan: Da, toliko nas je nahvalio da sam se zabrinuo (smijeh). Ali ako ti stvaraš ploče da bi imao dobre kritike, da bi čitao o sebi, osvajao Porine i Crne mačke, onda to ništa nema smisla…
Mario: Smatram da je kritika subjektivno mišljenje određenog kritičara, pa me kao takve i nisu pretjerano dirale, osim kritike koje su zadirale u privatnost pojedinca, što je krajnje neprofesionalno i nema veze s glazbom.
Irena: Relevantan je onaj iz čije kritike nešto naučiš i uvijek će to biti onaj koji ti je blizak po razmišljanjima, a irelevantan onaj koji liječi svoje frustracije na taj način i zadaje niske udarce koji nemaju veze s glazbom o kojoj piše.
Boris: Jebeš kritiku, uhvati gitaru i rokaj!
Pustimo sada ove pomalo neugodne teme na stranu i okrenimo se najbitnijem dijelu vašeg djelovanja – publici. Kako percipirate ljude koji su pred vama na koncertima, ljude koji plaćaju da vas vide i čuju?
Ivan: Da, vidiš, to nikad nitko ne pita. Ima taj neki pozitivan fluid koji osjetiš od publike i na pozornici, kad to osjetiš, možeš raditi što god hoćeš i to će biti dobro, a može se dogoditi da savršeno sve odsviraš i siđeš s pozornice sav nikakav, što znači da je publika bila mlitava. Ali ono što je meni drago jest da smo mi uspjeli stvoriti svoju publiku. Isto tako sam svjestan da su naša publika srednjoškolci i studenti, sretan sam zbog toga jer znam da su to godine kada se otkrivaš i kada se na nešto ‘pališ’. E, ta kritika mi je bitna, kritika te publike.
Boris : Ne vidim publiku od reflektora.
Mario: Ne vidim publiku od Bore (smijeh).
Robert: Najbolje ti pokazuje sviranje na pozornici, jer kad uz pola snage odsviraš neku stvar, onda znaš da je to zato što je publika odlična, dok u slučajevima kad oni nisu zainteresirani, tada ni ti ne funkcioniraš najbolje. To jednostavno na pozornici osjetiš.
Tijekom deset godina na sceni iskušali ste svašta, od animiranih spotova, remikseva rock-pjesama, zajedničke turneje s drugim bendom, kolaboracija s vodećim bendovima, pjevanja za animirane filmove, pjesme s gay-tematikom… Što još niste napravili?
Ivan: Mi uvijek pokušavamo biti svježi i raditi nešto novo, a to uspijevaš s različitim ljudima s kojima se s vremenom povezuješ, od Mileta koji je gostovao na “Anđelu s greškom”, Aljoše s kojim često satima razglabam o glazbi, producenata Denykena i dvojca Jure Ferine i Pavla Miholjevića, preko redatelja Gonza, Philatza i posljednjeg Tomislava Povića. Najnovija je stvar turneja za deset godina postojanja…
Robert: Iz ploče u ploču iskušavaš nešto novo i radiš s novim ljudima i drago mi je da se nitko od njih nije dosad opekao, već nastavio raditi s Vatrom.
Boris: Još nismo napunili Arenu, (smijeh).
Mario: Još nisam kupio stan i auto od glazbe, ali radimo na tome…
Uza svu kreativnost i inventivnost, odnosno trud uložen da Vatra bude punokrvni rock-bend, u trenutku suradnje s Dinkom Klobučarom na videospotu za gay-pjesmu “Mornarska majica” ipak se niste usudili angažirati dva frajera da se pohvataju u njemu.
Ivan: Hej, a zašto bi morala biti dva muškarca ako je to očito iz teksta? Neke stvari možeš reći i na drukčiji način… Meni su originalnije neke sugerirane stvari, nego očite,
Robert: Najbolji primjer je kit u spotu “Mornarska majica”.
Irena: Pa ako dvije sestre, obučene u mornare, u ‘upitnom’ odnosu u spotu nisu dovoljno lascivne, onda ne znam što je…(smijeh).
Kako je ta pjesma uopće nastala?
Ivan: Nakon jednog koncerta u Rijeci prišao mi je jedan momak i rekao kako svi pišu ljubavne pjesme o ženama koje čekaju svoje mornare da se vrate s pučine, a o njegovom mornaru kojeg on čeka nitko ništa. I eto ti pjesme.
Naposljetku, najnovija jubilarna turneja “Odbrojavanje” treba započeti 25. ožujka, a kao uvertira i zagrijavanje za istu objavljen je odličan istoimeni singl, vrlo prikladnoga naziva, pa dok fanovlje odbrojava do početka turneje, recite nam štogod o njoj.
Ivan: Posebnost je ove turneje da ćemo u Zagrebu nakon predstavljanja albuma “Sputnik” u Tvornici prošle godine, sada svirati KSET 7. svibnja. KSET je klub u kojem je Vatra imala prvo zagrebačko krštenje, po objavljivanju albuma “Između nas” 1999. godine, pa je ovo svojevrsni povratak korijenima, (smijeh). Bit će to ekskluzivan koncert sa zanimljivim gostima, svirat ćemo neke pjesme koje duuuugo nisu bile na set-listi, a i ulaz u klub ograničen je na 250 ljudi kako bi svi prisutni na koncertu mogli i disati.
