Nedavno je procurio tip ugovora kakve menadžment Taylor Swift potpisuje s fotografima njenih koncerata.
Ako su vam promakle njene akcije van scene, mlada dama se predstavlja kao velika zaštitnica glazbenika, odnosno, nedavno je zabranila Appleu da besplatno koristi njenu muziku tijekom probnog perioda 3 mjeseca za njihove uređaje. Dotična firma je na kraju popustila te je odlučila platiti umjetnicima za korištenje njihove muzike. Ova je njena akcija bila popraćena u glazbenoj javnosti sa značajnim odobravanjem.
Na žalost, Swift se tako ne ponaša s drugim granama umjetnosti. U tipu ugovora kakav njena firma (odnosno, firma koja nju zastupa) potpisuje s fotografima, izrazito u oči bode stavka da, u slučaju povrede ugovora od strane fotografa, dotična firma ima pravo zaplijeniti ili čak uništiti opremu tog fotografa.
Druga sporna stavka ugovora je ta, da fotografije koje snime mogu biti korištene samo jednom, u jednom izdanju (čak ne ni u službenom portfoliju fotografa), a za npr.: reizdanje treba ponovno pismeno odobrenje Swiftinog menadžmenta. Kako Bog prašta, a Internet ne, u javnost je isplivala novija, za fotografe još restriktivnija verzija Swiftinog ugovora.
Swiftina PR služba se u međuvremenu oglasila priopćenjem u kojem podrazumijevaju pravo da su fotografije vlasništvo fotografa, ali se ne mogu koristiti bez odobrenja Swiftine firme. Dio s razbijanjem opreme se ne spominje.
Ako gospođica Swift u ugovoru insistira na ‘fair’ standardima ‘nešto za nešto’, onda to znači da iste standarde primijenjuje za sebe. Sve drugo je licemjerje, kao što je fotograf Jason Sheldon primijetio u svom otvorenom pismu Swift (upravo je to otvoreno pismo izazvalo cijelu buru). Bilo bi zanimljivo da Swiftini koautori njenih pjesama uvjetuju izvođenje neke pjesme na samo jednom koncertu, a da za izvođenje istih pjesama na drugom koncertu treba opet pismeno odobrenje.
Trganje opreme u slučaju povrede ugovora je mobbing. Odnosno, ako Taylor Swift želi da se isti standardi primijenjuju prema njoj, hoćemo li onda ako falša, čupati joj glasnice i razbijati mikrofone? Hoćemo li, ako promaši koreografiju, potrgati joj nogu? Na licu mjesta.
Što je s policijom: recimo da sam se našvasao s 2.5 promila, sjeo u auto i doveo u rizik za goli život sve koji mi se nađu na putu, i da me na kraju balade zaustavi policija koja utvrdi alkoholiziranost, smije li mi ona razbiti auto? Koliko bismo života na taj način spasili? Taj dio mi se više sviđa, samo policija to ne radi jer nije u skladu sa zakonima. Policija naime, kao službena osoba, obavi uviđaj, napravi zapisnik, pijanog vozača sprovede na trežnjenje, a presudu potpisuje sudac. Ista osoba određuje kaznu. Ne policija.
U slučaju Taylor Swift, imamo posla s državom u državi: kršenje ugovora dokazuju te presuđuju njeni agenti, na licu mjesta, bez odluke neutralnog tijela. To znači da si njeni agenti mogu dozvoliti samovoljno ponašanje prema fotografima – njihova je zadnja, a fotografi su si sami krivi jer su potpisali (prisiljeni potpisati da bi uopće mogli zarađivati za kruh).
Vjerujem da ovakvi ugovori nisu izuzetak, i da Taylor Swift ne zloupotrebljava svoj lik i djelo više nego neka druga svjetska zvijezda i da koristi svoju moć kako bi svoje ‘obične šljakere’ pokorila upravo kao i bilo koji drugi svjetski izvođač. Kako ni Hrvatska nije izuzetak što se tiče pokoravanja medija, novinara i fotografa, bilo bi zanimljivo da se u javnosti može čuti na kakvu vrstu ‘poslovne suradnje’ moraju pristati. Takve su stvari, naravno, vezane ‘zakonom šutnje’, jer onaj tko pisne – govno stisne.
