Krajem prošle godine otišao sam na službeni put u Sarajevo. Od ukidanja roaminga u zemljama Europske Unije putovanja u Bosnu ili Srbiju postala su problematičnija od odlazaka na mnogo dalje destinacije iz prostog razloga što ponekad prođe pola dana bez da se dočepate interneta. Pola dana bez interneta danas je priličan problem, a kad se konačno spojite na neki wifi uglavnom ste zatrpani hrpom poruka i informacija iz koje se iskopavate u pravilu sljedećih sat vremena.
U toj vas hrpi često dočeka i poneko iznenađenje, a ponekad vas dočeka i veliko pozitivno iznenađenje koje vam se u trenutku dok iznenađeni i šokirani u hotelskoj sobi skakućete u euforičnoj nevjerici – čini gotovo neprocjenjivim. Upravo me u takvo stanje, nakon peterosatne offline vožnje od Zagreba do Sarajeva, bacila vijest da će 2019., nakon predugih 10 godina izbivanja, Tool doći u Europu. Također, tu je i nedavno objavljena vijest o dvije najnovije pjesme “Descending” i “Invincible” koje su prije koji dan predstavljene na Welcome to Rockville festivalu u Jacksonvilleu.
Zašto je dolazak misterioznog kalifornijskog benda tako velika stvar?
Vratimo se na početak 90-ih godina prošlog stoljeća kada je Tool oformljen kao jedan u nizu bendova na američkoj zapadnoj obali gdje se razvila iznimno plodna i dominantna alt rock scena za čiji je zvuk karakteristična kombinacija s jedne strane neposredne pankerske energije i kratkih pjesama, a s druge tehničke potkovanosti i virtuoznosti koja je naslijeđe bendova iz hard rock i heavy metal miljea. Tu se kao prostor kondenzacije talenta nametnuo Seattle koji je s grunge pokretom postao centar alt rocka 90-ih, dok su trash četvorka i možda najvitalniji metal bend 90-ih – Pantera – bili svojevrsna alternativa… U takvom odnosu snaga, Tool je s prvim albumom “Undertow” (1993.) i EP-om “Opiate” (1992.) ostao negdje u sredini – zanimljiv i žestok bend, ali pomalo nedorečen i neprepoznatljiv… Sigurno da je nešto od tog ranog materijala i danas relevantno. “Sober” je vjerojatno jedina pjesma benda koju ćete ćuti na Nineties slušaonicama, dok je “Opiate” standardni dio live setlista i glavna prilika da se pjevač benda Maynard James Keenan obračuna sa sve prisutnijom krizom slobodne volje i uputi publici koju jadikovku zbog loših rezultata na američkim predsjedničkim izborima.
I know the pieces fit, ’cause I watched them fall away
Ipak, Tool koji danas poznajemo – miljenik publike i kritike gotovo bez iznimke – nastaje izlaskom kultne “Aenime” (1996.) na kojoj se jasno nazire odmak od kratke grunge i heavy metal forme prema kompleksnijim kompozicijama koje su uglavnom obilježje progresivnog rocka. I to se na albumu događa progresivno. Prve pjesme uglavnom su normalne dužine i konvencionalnije komponirane (ujedno su to i pjesme koje su se najviše vrtjele po radiju i televiziji – “Stinkfist”, “Eulogy”, “H” i “46&2”), a kako album ide prema kraju, tako se nižu nešto duže i kompleksne pjesme (“Intermission/Jimmy, “Pushit”, “Aenema”) u kojima bend eksperimentira s polimetrikom i narušavanjem standardne kitica / refren forme.
Kulminacija novog kreativnog principa svakako je zadnja pjesma na albumu – “Third Eye” – koja traje više od 10 minuta i koja najavljuje smjer u kojem će bend krenuti i po kojem će postati prepoznatljiv. Tematski se bend također pomalo odmakao od tema koje su dominirale prvim albumom – možemo reći da njegov unutarnji svijet Maynarda počinje zanimati više nego vanjski. Još se veći naglasak stavlja na problematiku otuđenja koja je sveprisutna u modernoj umjetnosti s dodatkom kritike modernizma, ali ne kroz iznošenje nepovoljnih statističkih podataka i ljevičarske parole, nego kroz unutarnju analizu i pisanje o vlastitoj svijesti nizom metafora i obradom psihoanalitičkih koncepata koji ponekad zahtijevaju obrazovanog slušatelja. Što se tiče obrade teme otuđenosti, dala bi se napraviti usporedba s Radioheadom. Dok glazbom i lyricsima Thoma Yorkea i društva dominira osjećaj (ne)ugodne izgubljenosti s artističkim eskapizmom kao odgovorom na pomahnitalu modernu svakodnevicu, a bez neke želje da se ikome sugerira kako se s njom nositi, Tool istovremeno otvara probleme i nudi odgovore – najčešće kroz autorefleksiju i prihvaćanje vlastitih strahova. No, “Aenima” i formalno i tematski služi kao prozor u svijet benda koji će na svojem sljedećem albumu dodatno artikulirati ideje oko kojih sklada te steći kultni status.
The poetry that comes from the squaring off between
And the circling is worth it, finding beauty in the dissonance
Iako je po izlasku naišao na pomalo rezervirane kritike, “Lateralus” (2001.) je s vremenom prepoznat kao magnum opus benda, album na kojem su sve glazbene i lirske kvalitete kalifornijskog kvarteta u potpunosti došle do izražaja. S obzirom na kompleksnost i dužinu pjesama, može se govoriti o pravom prog rock ili prog metal albumu. Otvaranje s osam i pol minutnom “The Grudge” zapravo je najava onoga što nas tematski i kompozicijski na albumu očekuje – uglavnom duže pjesme s nekoliko više ili manje samostalnih dijelova, često bez refrena, s razlomljenom strukturom i svirkom tri instrumenta koji kao da svaki svira svoje dionice, pri čemu sve skupa uspijeva zadržati sklad i zvučati smisleno. Fascinacija plemenskim ritmovima i poliritmičnom glazbom uopće, bubnjara Dannyja Carreyja dovela je do još složenijeg ritma pjesama, pa se tako u nekim pjesama pojavljuje više od 10 različitih ritmova (u “Schism” ih se može nabrojati preko 40). Takvu glazbenu strukturu prate i instrumenti, pa se u pjesmama mjestimično dobiva hipnotički ugođaj koji vas može baciti u stanje reflektivnog slušanja, što obično biva prekinuto iznenadnim ili najavljenim agresivnim dijelovima koji vas protresu i probude. Upravo ta izmjena smirenosti i uznemirenosti slušatelja drži cijelo vrijeme na oprezu i čini album nelinearnim slušateljskim iskustvom, opravdavajući time i naziv koji mu je bend dao.
Nelinearnost i razlomljenost pjesama zapravo naglasak stavlja na brojne mikrosituacije – iznenadne promjene ritma, tematski samostalne kitice / lirske manifestacije struje svijesti, solo dionice pojedinih instrumenata, kratke intermezzo pjesme kojima se rade pauze da bi se slušateljima omogućio predah i pripremu za sljedeću desetominutnu odiseju. Ovisno o načinu kako ga slušate – i one mogu same po sebi biti samostalni noseći elementi albuma na kojem je bend dugo i minuciozno radio. Usprkos inicijalnom i relativnom nerazumijevanju od strane kritike, “Lateralus” je nagrađen Grammyjem za Best Metal Performance, i to za pjesmu “Schism”. Osim gore spomenutih pjesama, na albumu se nalaze i ponajveći favoriti fanova – “Parabol / Parabola” i eponimna “Lateralus” koja je metrički i ritmički strukturirana po principu Fibonnacijevog niza, što je dovelo do malog paradoksa jer se, usprkos refrenu koji počinje stihovima “Overthinking, overanalyzing separates the body from the mind”, pjesma pokazala kao najmisterioznija i fanovima najotvorenija za raznorazne analize i tumačenja. Valja reći da album odlično stari te da dvadesetak godina nakon izlaska redovito osvaja visoke pozicije na listama najboljih prog rock i metal albuma ovog stoljeća.
I’ve done the math enough to know the dangers of our second guessing
Pet godina nakon Lateralusa bend izdaje svoj za sada posljednji album – “10 000 Days” (2006.) – čiji je naslov po nekim teorijama referenca na 27 godina koje je majka Maynarda Jamesa Keenana provela paralizirana nakon moždanog udara. Judith Marie Keenan bila je predana vjernica te kao takva stalna Maynardova inspiracija za promišljanje religije, upornosti i bespogovornosti u vjerovanju u Boga te poniznosti pred višim silama – od pjesme “Opiate” s prvog Toolovog EP-ja, preko “Judith” A Perfect Circlea, pa do “Wings for Marie” i “10 000 Days” s istoimenog posljednjeg albuma. Upravo je naslovna pjesma – “10 000 Days” koja s “Wings for Marie” čini cjelinu od 17 minuta – indikator kontinuiteta u filozofiji i estetici benda.
Pjesme su i dalje kompozicijski kompleksne, a obrade tema u stihovima iznimno hermetične. Kao tematski lightmotiv i dalje se konstantno provlači težnja za pronalaskom izgubljenog jedinstva (glavna tema pjesama “Jambi” i “Right in Two”) i cijelosti bića čije je narušavanje jedna od karakteristika modernizma, barem prema kritici koju bend upućuje kroz svoj cjelokupni opus. Tool po prokušanom receptu na “10 000 Days” kombinira nešto kraće i dinamičnije pjesme koje možete slušati dok vježbate u teretani ili trčite (“Vicarious”, “Jambi”, “The Pot”) i prog rock epove koji zahtijevaju pažljivo i koncentrirano slušanje (“Wings for Marie” / “10 000 Days”, “Lost Keys” / “Rosetta Stoned”, “Right in Two”). Album je kod kritike prošao slabije nego prethodna dva, no čini se da također dobro stari te da bi mogao dobiti naknadno priznanje – baš kao i “Lateralus”.
Cold silence has, a tendency to atrophy any sense of compassion
Between supposed brothers, between supposed lovers
Isčekivanje albuma kao kulturološki fenomen i odlična promocija bez pretjeranog ulaganja
Nakon te 2006. godine i posljednjeg albuma kreće 13 godina dugi kreativni post – bend iz godine u godinu odgađa izlazak globalno iščekivanog novog materijala. Izgovori su uglavnom bavljenje drugim projektima i obiteljske obaveze, no čini se da je bend dosta vremena potrošio na pisanje i preradu materijala. Čak je došlo i do malog raskola u bendu jer je kreativni proces u potpunosti razdvojen na dva dijela – Carrey, Jones i Chancellor komponirali su i snimili glazbu, na što je Maynard napisao i snimio vokale. Vokal benda de facto nije sudjelovao u prvoj fazi rada na novom albumu, no kad se priključio nastajali su novi problemi – opsjednuti perfekcionizmom, Carrey, Jones i Chancellor nerijetko bi mijenjali pjesme i nakon što bi Maynard napisao vokale, na što se ovaj potužio medijima indirektno optuživši “glazbenu sekciju” za kašnjenje albuma.
Ipak, višegodišnje odgađanje i nepostojanje konkretnih, ako i bilo kakvih informacija oko novog albuma samo su stvorili dodatan buzz kod horde fanova koji s nestrpljenjem čekaju sljedeći uradak benda – koji je konačno gotov te bi prema računici trebao ugledati svjetlo dana u svibnju ili lipnju, ili možda ipak 30. kolovoza (barem sudeći po njihovoj posljednjoj Facebook objavi).
U doba kada promocija proizvoda bilo kojeg tipa, ali i kompletnih svjetonazora i životnih stilova, uglavnom počiva na agresivnim kampanjama i medijskom forsiranju informacija u cilju stvaranja osjećaja stalne prisutnosti i potrebe kao posljedice, može se reći da si je Tool spontanim odabirom suprotnog puta napravio najbolju moguću reklamu – iščekivanje novog albuma je uslijed višegodišnjih odgađanja i tišine oko onoga što se u pozadini događa postalo kulturološki fenomen, a buzz koji je kreiran vjerojatno će biti dovoljan da prodaja bude odlična bez pretjeranog ulaganja u promociju.
Dok svi drugi pričaju o proizvodu koji žele prodati, momci iz Kalifornije će svoj unovčiti zbog konstantne šutnje – fenomen Tool. Da će biti tako potvrđuje i činjenica da je prva europska turneja benda nakon 10 godina rasprodana praktički u sat vremena. Sam sam uspio na jedvite jade dobiti karte za Berlin i Prag – i to jer nas je više istovremeno pokušalo kupiti pa su neki uspjeli, dok neki nisu, iako su bili spremni za računalom sat vremena prije službenog otvorenja internet prodaje. Rijetki nastupi i šture informacije o događanjima oko benda su, u kombinaciji s elitnim glazbenim talentom i kreativnom beskompromisnosti, rezultirali stvaranjem kulta koji je očito dovoljno jak da u suštini alternativan bend postane jedna od glavnih svjetskih koncertnih atrakcija. U svakom slučaju, vjerujem da je novi Tool vjerojatno spreman za Europu, a je li Europa spremna za njega – vidjet ćemo za mjesec dana.
Napisao: Matej Čepl
