Stvarno je teško pisati o bendovima koje baš volite. Čini mi se da ono što napišem neće ni približno opisati situaciju na koncertu (ili prije njega). Zato ću ubrzo riječ prepustiti Mattu Berningeru, vokalu indie rock benda The National. Ovaj, danas bruklinski, a nekad bend iz Cincinnatia, najavio je dolazak u zagrebački klub PAUK u 13 sati, datuma 23. studenog.
Dvoje novinara se javilo za intervju, kolega Andrija i ja. Stigli smo zajedno u PAUK oko 14:00 sati. Ekipa je pripremala prostor, radovi su bili u punom jeku. No benda nigdje. Oko 15:30 smo odlučili otići do obližnje trgovine po litru i vodu i sjesti na klupicu ispred ulaza u klub. 
Cijelo vrijeme smo pjevušili “Secret Meeting”, kao što i većina pjesama od The Nationala uđe u uho. Ubrzo su nam se pridružili i Mate Škugor i Brada i tako nam prikratili čekanje i popili s nama čašicu. Uskoro je Mati zazvonio mobitel – bend je stigao!!! Jeee!!!
Iz plavog autobusa britanskih registracijskih tablica izašli su braća Dessner, braća Devendorf, novo pridruženi član benda Padma Newsome, tonac, ‘roadie’ i protagonist ovog intervjua, Matt Beringer.
Prvo je kolega Andrija napravio intervju, a na kraju razgovora je Mattu dao poklon koji se sastojao od torbice za novac koju je napravila njegova djevojka, malog medvjedića koji je dobio od bivše djevojke, zbornika kratkih priča (na hrvatskom!!)… Možda to zvuči pomalo čudnjikavo, ali Mattu je bilo iskreno drago. Andrija je otišao, a ja sam gospodina Berningera odvukla u backstage.
Ispričao se na kašnjenju i ja sam ga upitala kakav je bio put.
Dobro je bilo, samo smo imali problema s prometom. Krenuli smo sinoć iz… hm… gdje smo ono bili?
U Švicarskoj?
Da, u Zürichu. Neočekivano dugo smo putovali, trajalo je vječno. Ali tu smo!
Moram priznati da je stvarno izgledao iscrpljeno i umorno. Čak mu se jezik pleo. Ja sam mu izrazila dobrodošlicu u Zagreb, po drugi put. Ali nešto se dogodilo između 2004., kada je The National prvi puta svirao ovdje, i 2007. Publika je narasla sa 68 na više od tisuću. Nešto se dogodilo?
Nešto se dogodilo. Da. Prije tri godine smo prvi put svirali ovdje, ali iskreno me začudilo da je tada uopće došlo toliko ljudi. To nam je bio stvarno dobar koncert. Svirali smo posvuda, a često ni za koga. Ali baš smo se nevjerojatno dobro zabavljali, iako nas nitko nije slušao.
Koncert u KSET-u 2004. je bio jedan od najuzbudljivijih kojih smo ikada odsvirali. I sada se nešto promijenilo, tisuću ljudi će nas večeras gledati. Ne znam kako te stvari funkcioniraju, znam da je ovdje teško nabaviti naše albume. Internet je na našoj strani, drago mi je da nas ljudi barem tamo mogu naći.
Možeš li opisati taj osjećaj da publika raste?
Oh, vrlo je zadovoljavajuće. Jer mi postojimo osam godina, jako teško smo nalazili publiku i sada.. konačno… Drago mi je da nismo odustali. Imamo sreće da nismo odustali.
U bendu sviraju dva para braće, ali i ti imaš brata koji je angažiran oko benda?
Da, on je radio video za “Mistaken for Strangers”. Tako da se nikada nisam osjećao zapostavljeno. Poznajem Scotta (Devendorfa, op.a.) petnaestak godina. Tako da se svi osjećamo kako braća. Nisam usamljen, kao jadan tip bez brata.
Kada smo već kod videa, o The National se snima dokumentarni film?
Da, postoji film, jedno kraće razdoblje unutar godine dana koliko se snimao naš zadnji album “Boxer“. Na njemu su snimke dok smo u studiju, na nekim koncertima. Taj dokumentarac nije cjelokupna priča o bendu, već je zabilježen jedan period.
Završen je film?
Mislim da je i mislim da će izaći za nekoliko mjeseci, u paketu sa CD-om i još nekim eklektičnim stvarima koje smo napravili. Tako da.. da. Trebao bi biti cool. No djelujemo iznimno depresivno u filmu.
Zašto?
Teško je bilo napraviti “Boxer“; kada se film snimao nismo bili sigurni što zapravo radimo. Bili smo puni tjeskobe i to se vidi na našim licima. Šteta, jer nas već prati etiketa da smo depresivni i tužni. Film nam nimalo ne pomaže da promijenimo tu etiketu, ha ha ha. Ali, što god!
Matt možda djeluje depresivno, ali ostatak benda apsolutno nimalo. A to se posebno odnosi na multiintrumentalista Padmu. No možda samo zato što je novi član u bendu. Vratimo se “Boxeru“, četvrtom albumu The Nationala. Prva tri su “The National” iz 2001., “Sad Songs for Dirty Lovers” iz 2003. godine te “Alligator”, objavljen prije dvije godine.
Ne pišemo puno kada smo na putu, moramo se razdvojiti, biti sami i živjeti normalnim životima da bismo dobili inspiraciju. Tako nam je trebalo da napunimo baterije i da, kužiš, napišemo nešto novo što će nas uzbuditi. Kada smo počeli svirati, trebalo nam je puno vremena da se odvojimo od benda kako bismo napravili nove pjesme. I da se prisjetimo što nas to zapravo uzbuđuje. I tak. To je borba.
Pričao bi Matt još o toj borbi, ali netko nasilno pokušava ući u sobicu gdje razgovaramo. Dovoljna je sitnica da se zbuni.
Spomenuo se življenje normalnim životom. Radite neke normalne poslove?
Ne. Nitko od nas više ne radi. Scott ponekad radi kao slobodnjak. Ali, kako smo često na turnejama, teško je imati stalan posao. A meni ti pomalo i nedostaje. Taj normalan život, kužiš? Život u autobusu i sve, to baš i nije normalno i nedostaje mi spavanje u mom krevetu. Nedostaje mi supruga. Tako da mislim da ćemo nakon ove turneje napraviti pauzu i vratiti se našim normalnim poslovima dok budemo radili na novom albumu.
A što si ti radio?
Ja sam bio creative director u jednoj tvrtki koja radi Internet stranice. To je stvarno dobar posao, ali ovaj (sviranje u bendu, op.a.) mi je puno draži. Ali sam prije puno više zarađivao. No radije sam siromašni pjevač!
A kako je izgledao vaš prvi koncert?
Prvi? Radilo se o ‘open mic’ večeri u jednom kafiću. Dođeš tamo, predbilježiš se, odsviraš nekoliko pjesama i nitko te ne sluša, jer nikoga nema. Zastrašujuće. Odsvirali smo stotine takvih koncerata, po malim njujorškim kafićima. Postajali smo sve bolji uživo.
No još se nisam oslobodio straha od pozornice. Pozornica nije prirodan prostor za mene, ispod svjetala… Mi ti nismo showmakeri ili zabavljači, pozornica mi nije udobno mjesto. Ali je volim. To je mjesto na kojem se borim protiv svojih strahova.
A niti ne morate biti zabavljači, niste takav bend.
Da, ne trudim se biti takav, ne trudim se biti smiješan. Jednostavno otpjevam pjesme, trudim se ući u samu glazbu, da… Na to se usredotočujem.
Upravo sada organizatori unose hranu u backstage i stvarno jako lijepo miriše. A kako je Matt izjurio direktno iz autobusa na intervju, pretpostavila sam da je gladan kao vuk. Malo po malo se približavao hrani, širom otvorenih očiju. Tako da sam ga odlučila poštedjeti daljnjeg razgovora. Ali samo još jedno kratko pitanjce.
Koji bi nam bend rado preporučio?
Stvarno jako volim Elvisa Perkinsa, svirali smo s njim nekoliko puta, čudesan je. I, naravno, tu je Doveman. Da, to su ti momci.
Matt je izjurio brzinom munje i pridružio se ostatku The Nationala na klopi.
foto: marko kaplan
